Činjenica je da je Bog veći od naših problema, strahova, briga i strepnji. Naučiti oslanjati se na Boga i biti mu zahvalan na svemu što nam pruža najbolja je pomoć za obnavljanje našeg uma i suočavanje s nevoljama.
Franz je morao donijeti veliku odluku. Sjetio se riječi vođe: „Važno je donositi odluke s kojima ćeš moći kasnije živjeti“.
Suočen sa vlastitim strahovima i ranama, Franjo dopušta Bogu da mu se približi i to postaje put njegovog susreta s Gospodinom tako što s Isusom silazi u ranjeno čovještvo kako svoje tako i drugih.
Neće nas spasiti ni zlatne grobnice, ni najnoviji BMW-i i Mercedesi, ni ajfoni ni influenceri, nego Ljubav, po kojoj će nam se i suditi. Koliko smo ljubili njega i koliko smo ljubili drugoga.
Promatrajući taj suodnos „ja-ti“, možemo shvatiti temelj svega. On se sastoji u doživljaju osobe kao cjelovitog i potpunog, Bogom danog subjekta, koji je nužan za obostrani i autentični dijalog ljubavi.
Koliko često uspijem sjesti i promotriti svoj dan, svoje postupke, svoju trenutnu životnu situaciju, dati smisao i objašnjenje svojim postupcima, smiriti se, sjesti i promotriti drugog pokraj sebe, dati mu dio svoga vremena, a ne ostatak ili tek višak?
Bog želi čovjeka uvući u igru, u božanski život, život ljubavi. Igrajući se postajemo djeca, postajemo dionici božanske ljubavi.
Koliko zapravo vidimo božanskog u onima koji nisu “naši”? Zar ne njegujemo svetu zavist u želji da budemo više božanski od njih? Zar je strah jednog poganskog vladara manji od onih koji vjeruju Isusu?