Kroz zadnje četiri nedjelje slušali smo navještaj ovog poglavlja u kojemu Isus za sebe tvrdi da je kruh živi koji je s neba sišao. Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?
Srećom, nektar nam je svima pri ruci! Osvrni se, sigurno ga imaš na polici, možeš ga imati i na mobitelu. Možda negdje skuplja prašinu, možda je potporanj ostalim knjigama da ne bi pale…
U svijetu koji nas potiče da se brinemo prvenstveno o materijalnom, zdravlju i dugovječnosti, zaboravljamo na važnost duhovne hrane.
U majčinu se krilu uvijek nalaze razumijevanje i nježnost.
Katkad stvarno nije problem ni u okolini koja te okružuje, niti u prijateljima, nego prije svega treba vremena da se posvađam sa samim sobom...
Uistinu, tko sam sebi želi hranu osigurati, umrijet će, a tko dopusti Isusu da ga nahrani, kao što dijete dopušta svojoj majci, taj će se spasiti.
Postoje susreti koje je nemoguće zaboraviti. Osobe koje su trag, mala mrvica na izgubljenom i tragalačkom putu. Takvi susreti liječe, a te osobe su Božji cjelov.
Preko tih površnih, prolaznih i vremenitih želja, Isus ih vodi do najvažnije želje. Kruh koji su jeli s Mojsijem pao je s neba i simbolizira mnogo više od običnog kruha.