Isus sa svakim od nas ima poseban odnos i nijedan nije isti.
Znao je tko je - običan čovjek. Iako je već od majčine utrobe bio pun Duha Svetoga, nikada se nije bojao poniziti pred Kristom.
Učenici su stavili Isusa sa strane, točnije na krmu brda, to jest na sam kraj. Tako su, malo po malo, zaboravili na njega. Omogućili su mu da spava.
U duhovnom životu čekanje bi značilo dopustiti Bogu da čini, dopustiti njemu da djeluje po svojoj volji.
Pošto ugleda mučenike, u mladiću usplamtje želja postati jedan od njih. Fernando odluči postati manji brat, zamijenivši augustinski red franjevačkim i promijenivši ime u Antun.
Često se u našem narodu zna čuti za nekoga: Vidi se da je on s njim u rodu. Možemo li mi za sebe reći da smo bliski Isusu i da bi za nas same rekli da pripadamo Isusu?
Kakvo je moje srce? Usko ili široko? Je li oko njega postavljena bodljikava žica i dvometarski zid s kamerama na svakom ćošku, ili se u njemu uvijek može naći fildžan viška za čovjeka namjernika?
Dajmo taj prljavi posao Isusu, on ima iskustva i zna što točno treba učiniti. On se već dugo bavi preuzimanjem našega jada na sebe.