Liturgija Velikog petka prožeta je temom mučeništva koje prethodi slavnoj pobjede, čemu je svjedok liturgijska crvena boja. Osobito je snažna gesta prostracije svećenika predslavitelja obreda koja označuje duboku počast ogoljenom oltaru, Kristu koji je za nas predan.
Unatoč stavu današnjega navodno modernoga društva da je važnije posjedovati nego biti, duhovna hrana je ono bez čega ne možemo živjeti u punom smislu riječi i to bi nam korizma trebala pokazati. Ovo je milostivo vrijeme kada treba (ako već nismo) napraviti veliki preokret u našim životima.
Danas je došašće, uostalom kao i Božić, pomalo izišao iz okvira vjerskoga jer je doživilo svoju komercijalizaciju. Razdoblje došašća obilježeno je utrkom trgovaca i nastojanja kako što više zaraditi. S pravom se možemo zapitati je li važnija duhovna ili materijalna priprava?
Ona je najbolji putokaz svome sinu, našem Bogu; bila je njegova vjerna nasljedovateljica, vjerujući da je on Emanuel, uvijek je spremno pokazivala na njega, kako nam je to i prenio Ivan: Što god vam rekne, učinite. (Iv 2, 5b)
Susret s Uskrslim Gospodinom znak je da je ljubav neuništiva. Ljubav koja je postala ljubav i ljubav pretvorila u Ljubav. Čudesna igra naravi i nadnaravi, neba i zemlje! Neponovljiva! Spasonosna!
Krist je dokazao da je Njegova Riječ Istina; da je On sam Istina. To je razlog zbog kojeg Mu vjerujemo, to je razlog zbog kojega mi polažemo svoju nadu u Njega. Život bez nade nema smisla. Nada položena u Krista je sigurna investicija.
Put dvojice učenika iz Jeruzalema u Emaus sličan je našem životnome putu. I on je pun nerazumijevanja i pitanja na koja nema jednostavnih i zadovoljavajućih odgovora.
Kako pomiriti ubijenog i poniženog Mesiju s uskrsnućem, i odakle sad vijesti o njegovu ukazanju ženama, dvojici učenika?