Isus želi čovjeka osloboditi od vrtloga grijeha i zato vlastitim primjerom pokazuje i potiče svoje učenike na djela milosrđa.
Da bismo čuli Boga potrebno je i mnogo šutnje, odnosno potrebno je proći školu šutnje. Jer se iz šutnje rađa tišina, a tišina je zapravo prvi Božji govor.
Jedna tako jednostavna riječ, koja posjeduje čaroliju. Za njeno uspješno djelovanje potrebne su ljudska hrabrost i božanska iskrenost. Tako iskrena i hrabra putuje u intimu vlastitoga srca i proniče njene dubine.
Isus je ne osuđuje, nego joj kroz razgovor govori da je on Mesija koji ima doći, onaj za kojeg je ona čula. Nakon toga žena prihvaća Isusovo mesijanstvo i odlazi odmah u grad razglasiti svima da je on tu i da ga svi dođu vidjeti.
Isus nas poziva da budemo preobraženi za druge s kojima nismo baš u dobrim odnosima, da preobrazimo naše porušene odnose. Također nas poziva da krenemo naprijed, da u svakodnevnici prihvatimo i nosimo križ svojega života.
Isus je svojim četrdesetodnevnim postom posvetio i našu četrdesetodnevnu pokoru. Naučio nas je da ovih četrdeset dana nisu svrha samima sebi, nego nas ovih četrdeset dana treba vratiti u dublji odnos s Bogom.
Moj mi svršetak naviješta kad svećenik na početku korizme pepelom nekoć svježe zelenih grana minule cvjetne nedjelje nariše povrh čela govoreći: ''Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! Sve će postati pepeo. Moja kuća, moje odijelo, i pokućstvo, i novac; polja, livade i šume. Pas što me prati i živina u štali. Ruka kojom pišem, oko kojim čitam i čitavo moje tijelo. Ljudi koje sam ljubio, ljudi koje sam mrzio i ljudi kojih sam se bojao. Što mi se na zemlji činilo velikim, i što malenim, i što odvratnim, sve je pepeo, sve. (Romano Guardini)
Tražim te, Isuse, čak se i borim za tebe, često mačem okrenutim prema drugom čovjeku, samo zbog toga što te on ne poznaje i priča ružno o tebi.