Povodom izlaska njegove treće knjige "Riječi koje putuju", razgovarali smo s fra Goranom Azinovićem, mladim svećenikom koji je proveo pet godina u našem samostanu u Zagrebu, a sada je župni vikar u župi Krista Kralja u Čitluku. Fra Goran progovara o zanimljivom nazivu knjige te o aktualnim pitanjima na njemu svojstven način.
Kršćanin se ne pita kad će doći posljednja vremena jer je svjestan da on živi vrijeme koje je za njega posljednje...
Nije grijeh biti pismoznanac niti je uvjet za svetost biti udovica. Uvjet za svetost je iz ljubavi predati sve što imam i što jesam Bogu.
Zaista, veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,13). Uklapajući ovaj citat iz Ivanova Evanđelja u drugu zapovijed koju Isus naglašava, slagalica života polagano dobiva jasniju i konkretniju sliku u činu nesebične ljubavi iskazane i u najmanjim djelima sebedarja. Zbog toga, odvažimo se činiti!
Ona pjeva, kao da je doziva, hrli joj u susret. Kao da i danas odjekuju njegove riječi: „dobro mi došla sestrice smrti!“ Prima je kao najdražeg gosta. Zagledan je u nju jer zna da su to vrata u život…
Danas, sada odlučimo se, ako već nismo, za onu prvu promjenu. Nemojmo gledati svece s tribina. Zaigrajmo igru za nebesku plaću pa ćemo možda i nesvjesno vidjeti izgled sveca kada stanemo pred ogledalo.
Danas Crkva slavi spomen na svete apostole, Šimuna Revnitelja i Judu Tadeja, koji su svoj život prolijevajući svoju krv zajedno položili za Krista,
Možda ovaj ubogi slijepac nije poznavao teološki jezik ili kulturu, izrazio se odviše jednostavno ili je čak djelovao ekscentrično. On je očito znao samo jedno – zove živoga Boga, što je bilo svo potrebno znanje. Bog ga je čuo.