Na Dan neovisnosti Republike Hrvatske, mi –
hercegovački franjevački bogoslovi uputili smo se na hodočašće na Goli otok. Mjesto
je to najsurovijih zločina komunističkog režima nakon završetka Drugog
svjetskog rata. Tisuće i tisuće ljudi prošlo je kroz ovaj koncentracijski
logor, a veliki dio njih samo zato što razmišljali drugačije. Događalo se to
nedavno, u 20. st., pred očima cijeloga svijeta.
Među onima koji su robijali na Golom otoku bili su
brojni naši poznanici, prijatelji, članovi naših obitelji. Bili su i naši
suputnici na ovom hodočašću: prof. Andrija Vučemil i prof. Ivan Bekavac. Uz njih,
na putu iz Zagreba pridružili su nam se i Marijan Čuvalo te prof. Anđelko
Mijatović, a na Krku, uz prof. Vučemila, i gospodin Nikola. Uputili smo se na
ovo hodočašće baš na Dan neovisnosti, svjesni činjenice da je naša domovinska
neovisnost stvarana u dobroj mjeri na Golom otoku, u Lepoglavi, Gradiški,
Zenici, Foči i brojnim drugim komunističkim kazamatima gdje je hrvatska
mladost, u godinama represije i totalitarizma, ostavljala svoje najbolje
godine, svoje zdravlje, krv i suze. Za Hrvatsku!
Iz Zagreba smo krenuli rano ujutro, 8. listopada. Ispraćeni
bojama trobojnice koja se vijori ispred našeg samostana, krenuli smo put našeg
hodočašća. U putu nam se pridružila već spomenuta ekipa. Prof. Mijatović već je
u autobusu počeo pričati priču o Golom otoku, kao i o drugim mjestima kroz koja
smo prolazili. U Punat smo došli oko 10:30 i ukrcali se na brod za Goli otok. Nakon
duge vožnje, izudarani valovima, očiju i obraza slanih od mora, mokri od
tolikog zapljuskivanja, stigli smo na naše odredište. I počela je priča o
ljudskoj mržnji i pobožanstvenjenoj ljudskoj ljubavi.
Prof. Vučemil i prof. Bekavac govorili su svoje svjedočanstvo.
Potonji je na Golom otoku prvi put nakon 40 godina. Mjesto je ovo emocija i
mjesto susreta. Slušajući njihova svjedočanstva, gledajući mjesta na kojima su
proživljavali sve najgore muke i torture što ih ljudski um mogaše smisliti,
prateći stazu oko Otoka postajali smo svjesniji sve točne praznine sustava, ideje, života bez Boga. S druge
strane, radosno smo slušali kako su naši prijatelji, u svim patnjama i mukama,
ostajali čvrsto na svojim položajima, na svojim stavovima, ostajali čvrsto
ukorijenjeni u pravdi, poštenju i ljudskosti. U njihovim riječima nema mržnje,
njihov pogled je čist. To je pogled vjere – vjere u Bogočovjeka. I dok se molitva
Zdravomarije razlijeva sablasnim
pejzažom Golog otoka, osjeća se miris i snaga pobjede – u praštanju. I bili smo
ponosni na svoje prijatelje. I u njima bili smo ponosni na toliku svoju
subraću, koji nevini svoju mladost ostaviše u tamnim zatvorskim ćelijama. Ponosni
na fra Stanka, na fra Bonicija, na fra Blagu, fra Smiljana, fra Franju, na
našeg dragog fra Jozu, na jučer toliko spominjanog fra Ferdu i tolike druge. Koje
li obveze nama danas – biti dostojna braća i sinovi ovih velikana!
Nakon obilaska Otoka uslijedio je ručak na brodu. Naš
domaćin pobrinuo se da sve prođe u savršenom redu. Došavši u autobus nastavili
smo slušati svjedočanstva. Prof. Vučemil izrecitirao nam je nekoliko svojih
pjesama nastalih za vrijeme sužanjstva. Čežnja za Domovinom i radost slobode
jači su od žica i zatvora, od udaraca, od tamnica, pušaka i čuvara. I dok se
vozimo prema Zagrebu, zahvalni Gospodinu za ovaj Dan i za naše prijatelje, u nama srce gori dok nam govore, a pred
očima i u duši vije se trobojnica. Ona nas je dočekala po povratku u Zagreb. Kao
prava Majka, dok smo mi snivali neke nove snove, ona je nastavila bdjeti nad
nama. Jučer, danas, sutra i svakoga drugoga Dana!
