Evolucija franjevaštva

Kriza je vrijeme kušnje, traganja, smislenog promišljanja i razlučivanja te vrijeme rasta i novosti. Pogledavši osamsto godina unatrag, svaka je franjevačka generacija živjela u vremenu svoje krize shvaćene u njenom originalnom značenju (razlučivanje). Iz spomenutih kriza rodila su se neočekivana pitanja, potrebe i dileme koje su vodile novim odabirima te, na kraju krajeva, novom identitetu koji danas ocrtava i nas, današnje fratre. Ne želim reći kako franjevački identitet, kakav su meni, 23-godišnjem franjevcu, priskrbili stariji, nije potpun, nego oni su, zahvaljujući Milosti, svoje činili te sad je vrijeme da konačno mlađi preuzmu stvar u svoje ruke. Neki stariji fratri od nas mlađih traže bespogovorno i nekritičko prihvaćanje nekih njihovih promišljanja, uvjerenja, stavova pa čak i prakse koja je kontradiktorna i donekle besmislena u sadašnjem vremenu. Ili možda svijet ipak ne ostaje mlađima? Taj osamsto godina stvarani franjevački identitet mi, mlađi, moramo svom dušom prihvatiti i učiniti ga privlačnim sadašnjem i budućem naraštaju. Sve, naravno, u skladu s Pravilom i evanđeljem.

Vrijeme krize od svakog franjevca traži ne samo ustrajnost u prosuđivanju i nadilaženju samog sebe nego, prije svega, hrabrost pri “ulijevanju novog vina u nove mješine”. Jer zaista je potrebna hrabrost i odvažnost da bismo se suočili prvenstveno s nama samima.

Upravo nas naša zemaljska sigurnost koči u duhovnom napretku bratstva. Strah, za kojeg se čini da nas štiti i brani, zapravo nas veže uz one sitne regresivne sigurnosti, uz koje se osjećamo udobno, lijepo i dobro.

Da bismo nastavili osamstogodišnju evoluciju franjevaštva, potrebna je, dakle, hrabrost, dobra volja i vjera u Onoga koji nas prati na svim našim putovima. Bez vjere, povjerenja i bez prepuštanja Gospodinu (kojega u konačnici i nasljedujemo), postajemo žrtve naših nekonkretnih analiza i beznadnog realizma koji se ogleda u prošlosti umjesto da stremi budućnosti.

Kriza je egzistencijalno promišljanje onog što smo sada u svjetlu onoga što bismo mogli (i trebali) biti. Jesmo li svjesni da je i naše vrijeme – vrijeme mogućeg napretka?