Život sv. Franje Asiškog ima dva dijela:
život u grijesima i novi život.
Prijelaz iz jednog iskustva u drugo određen je susretom s Kristom, ali ne u
njegovoj slavi, nego u njegovoj muci. Franjo ima viđenje raspetoga Krista u
crkvi svetoga Damjana i zapaljen je zbog ljubavi Sina Božjega, koji je postao
čovjekom i koji je obješen na križ radi otkupljenja čovječanstva. Franjin
životopisac Toma Čelanski kaže da se Franjino srce sasvim izmijenilo pri tom
susretu. „A budući da je u sebi osjetio neizrecivu promjenu, koju sam nije
mogao objasniti, mislio je da je dobro o tome šutjeti. Od tada je svetu dušu
prožimalo suosjećanje s Propetim i, kako se može pobožno naslućivati, u njegovo
su srce, iako još ne i u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke.“(Franjevački
izvori)
Franjo
biva zapaljen ljubavlju Sina Božjega. Ipak, nažalost mora priznati da ljubav
nije ljubljena i stoga svim srcem želi Isusu uzvratiti ljubav. Razmišlja o
Kristovu životu i nastoji ga proživljavati na najsavršeniji način, svjestan da
će samo tako moći ljubiti Isusa. On želi u svemu slijediti Krista siromašnoga i
Krista raspetoga. Cijeli Asiz je vrlo brzo počeo pričati o čudesnoj promjeni
ovoga mladića. Svi su ga poznavali i znali su kako je živio tako da im je
potpuno novi način Franjinog života bio u najmanju ruku neobjašnjiv.
Toma
Čelanski piše i o Klari. Klara je već kao djevojčica svijetlila i sjajila
svojim uzornim ponašanjem. „Poučljivim srcem je najprije iz majčinih usta primila
temelje vjere, i po Duhu, koji ju je iznutra svejednako rasplamsavao i
oblikovao, ova uistinu prečista posuda očitovala se kao posuda milosti. Poučena
nadahnućem Duha udaljavala se od svjetskih stvari oblačeći se iznutra Kristom.“(Franjevački
izvori) Klara nije imala nakanu da se udaje jer ju je Krist već bio snažno
privukao. Dijelila je hranu siromasima, molila i prakticirala srednjovjekovne
načine mrtvljenja želeći biti s Kristom. Čim je čula što se dogodilo Franji
poželjela ga je čuti i vidjeti.
Ovako
to opisuje Čelano: „Čuvši za slavno ime Franje, koji je kao novi čovjek (usp.
Ef 4,24) novim krepostima obnovio u svijetu zaboravljeni put savršenstva,
naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac naših duhova
(usp. Heb 12,9) čije su već oboje primili prvine, premda na drugačiji način. Ni
on, zadivljen glasom o tako miloj i čuvenoj djevojci, nije ništa manje čeznuo
vidjeti nju i razgovarati s njome, ne bi li kako, sav hlapeći za plijenom i
došavši opljačkati kraljevstvo svijeta, mogao istrgnuti opakom svijetu (usp.
Gal 1,3) taj plemeniti plijen i prodati ga svome Gospodinu. Posjetio ju je, i
ona njega još češće… Njegove su joj se vatrene riječi i njegova djela činila
nadljudskima.“(Franjevački izvori)
Franjo
je Klari sigurno pričao o svom iskustvu u crkvi sv. Damjana, iskustvu koje mu
je promijenilo srce. Franjo je bio zahvaćen Kristovom ljubavlju i njegovo srce
jedino je htjelo ljubiti i živjeti za Raspetoga. To je ono što je Klaru koja je
već kreposno živjela toliko snažno privuklo Franji. Postala je svjesna koliko
joj je Franjo srodan i to zbog milosti koju mu je Bog udijelio. Milost koja je
bila prisutna u njenom srcu sada je snažno zahvatila Franju. Ta milost bio je
sam Isus. On se tako snažno nastanio u Franjinom životu i to je neodoljivo
privlačilo Klaru. Franjo posjećuje Klaru, ali i Klara još više ide u susret
svome prijatelju. Da ne bi došlo do ogovaranja od ljudi, ti susreti bili su u
pratnji sluškinje Bone i brata Filipa Longusa. O čemu su razgovarali? Vrlo
kratko, ali jezgrovito Čelanski piše o tim susretima: „Otac Franjo bodrio ju je
da prezre svijet: razlažući živom riječi kako je bijedna nada ovoga svijeta i
njegovo obličje varavo. Šaptao joj je u uši o slatkoći zaruka s Kristom,
svjetujući je da biser djevičanske čistoće sačuva za onoga blaženoga Zaručnika
koga je ljubav učovječila.“(Franjevački izvori)
Franjo
svojoj prijateljici govori potaknut Duhom Božjim. Ne govori joj isprazne
riječi, nego riječi vječnoga života. Franjo prosvijetljen Božjim svjetlom zna
što Bog želi za Klaru i upravo zato što je vođen milošću Raspetoga svoju
prijateljicu ne želi voditi prema sebi nego prema Kristu. I upravo je to smisao
pravoga prijateljstva. On zna da Bog u životu treba biti i ostati najveće
dobro. Ništa se ne smije staviti ispred Njega. Ništa nema veće od Ljubavi i on
to dobro zna iz svojeg osobnog susreta sa Raspetom Ljubavi. Raspeti je toliko
promijenio i ispunio njegovo srce da on želi da cijeli svijet upozna i slavi
Ljubav. Stoga potaknut milošću, Klari govori o ljepoti zajedništva s Kristom.
On
je duboko sjedinjen sa Raspetim, prožet je Njim i Klari savjetuje da se potpuno
preda Kristu Zaručniku. „Na upornost presvetoga oca, koji je postupao mudro
poput najvjernijeg zaručnikova prijatelja, djevica nije dugo odgađala pristanak.
Odmah joj se otvorilo duhovno motrenje vječnih radosti, pred promatranjem kojih
će joj svijet postati bezvrijednim, za kojima će sva umirati od želje, i iz
ljubavi prema kojima će čeznuti za uzvišenom svadbom. Otada se posve prepustila
Franjinu naumu, smatrajući ga, nakon Boga, vodičem na svome putu.“(Franjevački
izvori). Klara silno čezne za tim božanskim zarukama i brzo se odlučuje, jer se
odavno željela zaručiti s Gospodinom. Napušta roditeljsku kuću i potpuno se
posvećuje Bogu u crkvici Svete Marije od Anđela i ulazi u samostan Svetoga
Damjana.
