Krist je pozvao Franju, a potom
Klaru da Ga nasljeduje na Franjin način. On ih je pozvao da zajedno žive iz
duha vjere te iz duhovnog iskustva susreta s Njim. Njihovo prijateljstvo duboko
je prožeto Božjom prisutnošću te zbog toga ima otajstvene dimenzije. Zapravo
ovo prijateljstvo slobodno možemo nazvati jednim otajstvom. Njihov odnos postao
je poput vrata kroz koja Bog ulazi u njihove živote. Ovo što se događalo između
svetaca potrebno je promatrati u perspektivi milosti. Njihovo je prijateljstvo
milost. Raspeti Krist ih prvo snažno privlači sebi. Dao im je da gore snagom
Njegove ljubavi. Zatim ih On međusobno spaja kako bi po tom dubokom
prijateljstvu oni bili još bliže Njemu te kako bi spoznali da samo On može
učiniti njihovo prijateljstvo lijepim. Ljepota njihovoga prijateljstva dolazi
od Krista koji već duboko prisutan u njihovim bićima sada prožima i njihov
odnos.
Srednjovjekovni redovnik Aelred iz
Rievaulxa napisao je prekrasno djelo o prijateljstvu. On smatra da je jedino
istinsko prijateljstvo duhovno prijateljstvo. Ono je utemeljeno u Isusu Kristu.
Ono od Njega započinje, prema Njemu je usmjereno te je zato takvo prijateljstvo
ekstatične naravi. „Dakle, ono je ekstatično, ne samo ukoliko u njemu prijatelj
izlazi iz sebe sama prema drugomu prijatelju, nego ukoliko obojica izlaze iz
jednoga i drugoga prema trećemu, a to je Isus Krist. To znači da je istinsko
prijateljstvo među ljudima moguće, ako proizlazi iz nečega što je izvan njega,
a to je upravo Božje prijateljstvo Isusa Krista s čovjekom.“(Aelred iz
Rievaulxa)
Takav je odnos bio između Franje i
Klare i upravo se zato njihov odnos može smatrati otajstvenim. Buduću da su
bili vođeni Kristovim Duhom nisu postali navezani jedno na drugo, to jest
zarobljeni jedno drugim. Njihovo prijateljstvo otkriva da se istinski odnosi
mogu ostvariti tek u ozračju slobode. To je sloboda koja govori da Franjo i
Klara nisu bili ovisni jedno o drugome već jedino o Bogu. Oni su mogli jedno
bez drugoga, ali nisu mogli bez Raspetoga koji je postao središte njihovih
života. Bezuvjetna ovisnost o Kristu činila je njihov odnos slobodnim. Bili su
slobodni u pravoj i čistoj međusobnoj ljubavi.
Upravo je to bilo djelo Kristovoga
Duha koji je među njima stvorio čudesno zajedništvo. „U Isusu Kristu postaju
jedno srce i jedna duša te tako, uspinjući se stupnjevima ljubavi prema Kristu,
postaju s Njim jedan duh u jednome poljupcu.“ (Aelred iz Rievaulxa) Duhovno prijateljstvo između ovo dvoje
svetaca postaje primjerom pravoga kršćanskoga zajedništva. To zajedništvo koje
je bilo snažno prisutno među njima svjedoči o milosnom djelovanju Duha Svetoga
koji je očistio i oslobodio njihova srca od sebičnih i uskogrudnih želja i
usmjerenja. Jer upravo je sebičnost ono što najviše narušava i uništava
zajedništvo to jest prave prijateljske odnose. Ta sebičnost često ostaje
prikrivena u odnosima koji se nazivaju prijateljskima. Glavna karakteristika te
sebičnosti je u tome da se na mjesto Boga postavi čovjek, odnosno prijatelj.
To je stalna napast svih
prijateljstava. Jer prijatelj je vidljiv, opipljiv i dohvatljiv i stoga nam se
često, a posebno u težim situacijama, čini bližim čak i od Boga. Lakše nam je
ići i tražiti utjehu kod prijatelja koji je vidljiv nego kod Boga koji je
nevidljiv. Takvo ponašanje može s vremenom dovesti do bolesne privrženosti i
navezanosti na čovjeka. Iako su Franjo i Klara bili jako bliski i povezani,
nikada nisu postali robovi jedno drugome. Nikada nisu gušili slobodu jedno
drugome već upravo suprotno, pomagali su si na putu rasta u istinskoj slobodi i
ljubavi.
Promatrajući odnos Franje i Klare i
naklonosti koja ih veže, uviđamo da je to bilo najljepše ujedinjenje koje se može
zamisliti. Njihova se ljubav slijevala u Boga te su tako zajedno bili poput
gorućeg grma. „Prijateljstvo je gorući grm iz kojega odjekuje Božji glas: ja
sam tu! Bog se ne objavljuje samo u riječi, nego i u međuljudskom odnosu
prožetom ljubavlju bez interesa, odnosno otvorenom za nadilaženje samoga
sebe.“(Ivan Ivanda) Odnos ovo dvoje svetaca postao je mjestom Božjega
prebivališta, ali i mjestom Božje objave. Zato je prijateljstvo Franje i Klare
mogući predmet molitve. Upravo ova otajstvena dimenzija njihovoga odnosa potiče
na šutnju u kojoj se otkriva prisutnost božanskoga. Ovako je to izrazio sveti
Ivan Pavao II. kada je u Asizu 12. ožujka 1982. obratio klarisama: „Teško je
rastaviti imena Franje i Klare. Među njima ima nešto duboko što se može shvatiti
samo mjerilima franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. To se ne može
razumjeti ljudskim mjerilima. Dvojstvo Franja – Klara je stvarnost koja je
razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali je to i
stvarnost ove zemlje, ovoga grada i ove Crkve… Nije to samo ljudska legenda
nego je božanska legenda, dostojna da ju se promatra kroz božanske prosudbe, da
ju se promatra u molitvi.“(Ivan Pavao II.)
Odnos Franje i Klare anticipacija je
nebeskoga života. Duboko življeno zajedništvo s Bogom dovelo ih je do
međusobnog zajedništva. Nebesko zajedništvo anđela i svetaca izvire iz
zajedništva s Bogom. Bog razlijevajući ljubav, to jest darivajući Sebe svojim
stvorenjima čini da ona budu čudesno ujedinjena u Njemu.
