Božja ljubav ima snagu mijenjati me iz korijena. Ona je kadra zavist u meni pretvoriti u kreativnu energiju kojom ću uljepšavati svoj život i život ljudi oko sebe.
Isto tako i da si ljepši i bogatiji od svih i da čak činiš čudesa istjerujući đavle, sve je to protiv tebe i ništa tebi ne pripada i time se ništa ne možeš hvaliti.
U ovom segmentu našega duhovnoga života posebno smo pozivani na budnost, jer postoji velika opasnost da zanemarimo duhovni pogled, da nam sveta misa postane običaj i tako prezremo taj neizrecivo vrijedni Božji dar.
Jer u bit ljubavi ulazi to da se ona ničim ne da zaslužiti. Zaslužena ljubav nije ljubav, već laž i ruglo ljubavi. Bog nas voli ne zato što smo dobri ili što smo to nekakvim dobrim djelom zaslužili.
Poslušnost je ispravna samo onda kada je u skladu s Božjom voljom, samo onda kada je cilj vršiti volju Očevu.
Ova nas Opomena može naučiti velikim i važnim stvarima. Da s jednakom zauzetošću radimo sve ono što se od nas traži. Svatko je jednako bitan. I onaj najmanji.
Poziv, kao trag Božjeg pohoda, nam ne daje odgovor na pitanje što sam, nego tko sam. Poziv me određuje. Poziv kao takav poznat je u cjelovitosti samo pozvanome i Onomu koji poziva.
Središnja svetkovina naše vjere, Uskrs za svetoga Franju znak je životne radosti zbog koje se spremno odriče ovozemnih spona i potpuno prianja uz Gospodina koji svemu stvorenju dariva novi život.
Sveti Franjo primjećuje da Bogu posvećena osoba ne može razabrati svoju strpljivost dok mu je sve po volji. Naša strpljivost prije svega se ogleda i mjeri u teškoćama i patnjama “kada nije onako kako je meni po volji“.