Naš Red posebno njeguje tradiciju jaslica, a osobito zato jer je naš osnivač sveti Franjo prva osoba koja je napravila jaslice želeći sebi i cijelom puku malog grada Greccia dočarati svetu noć.
Kad duhovna radost ispunja srca, uzalud zmija izlijeva smrtonosan otrov. Đavli ne mogu naškoditi Kristovu sluzi, kad vide da je ispunjen svetom radošću.
Opominjao je braću da svatko treba imati pred očima svoju narav i potrebe svoga tijela, i prema tome se ravnati. "Tvrdio je, da je nerazborito uskraćivanje tijelu onoga što mu je nužno, grijeh sličan onome kao kad mu na zahtjev proždrljivosti pruža suvišno."
Mi ponekad postimo, a da uopće ne znamo zašto postimo, ne znamo smisao svog odricanja. Primjer sv. Franje može nam pomoći da otkrijemo pravi smisao i svrhu posta. On nije postio zato da bi postigao ili, bolje rečeno, zaslužio vječno spasenje. Njegov post bio je zapravo odgovor na Božju ljubav.
Franjo je ljubio Crkvu, koju je Krist osnovao i želio je svoj ideal ostvariti unutar Crkve. Upravo ova dimenzija crkvenosti glavna je razlika između Franje i osnivača različitih sljedbi i pokreta njegova vremena, kojima je ideal bio evanđeosko siromaštvo.
Osim malog Djeteta u jaslicama, Franjo je s posebnom pobožnošću častio križ na kojemu je bio pribijen naš Spasitelj. To nimalo ne iznenađuje jer i njegov novi život počinje s križem kada je u crkvi sv. Damjana čuo glas s križa: Franjo, pođi i popravi moju kuću, jer bi se sad mogla srušiti!
Boraveći ovo ljeto u Asizu, kolijevci franjevaštva, i obilazeći mnoga franjevačka mjesta, opet iznova poseban utisak na mene ostavio je grob svetoga Franje.
Porcijunkulski oprost je izmolio sv. Franjo 1216. od pape Honorija III. Danas je taj oprost proširen na sve crkve Franjevačkog reda.
Pitanje koje možemo postaviti je: Imamo li se od čega odmoriti? Ovo i mnoga druga pitanja na određeni način "muče" i nas franjevce. Ovdje ću se kratko osvrnuti na Franjin odnos prema radu, a manje prema odmoru.