Franjinim koracima

Koliko god sam se mogao izvlačiti na vanjsku buku, teže je bilo prihvatiti onu unutarnju. Zato je vrijeme za tišinu. Sjeo sam malo podalje od križa i pokušavao smiriti onu buku.

Franjo je prema Blaženoj Djevici Mariji gajio posebnu pobožnost i ljubav. Nju Bog postavi poglavaricom anđela i svetih.

Berard, Oton i ostala braća spremno koračaju ni manje ni više nego na Sultanov dvor da pripovjede ono što iz iskustva žele svima prenijeti. Uz dozu straha, ali i goruće nade za onoga čiju su vrijednost spoznali - a taj vrijedni čovjek je, zapravo, njihov Bog, Isus Krist.

Toplu riječ i običan stisak ruke s neznancima će netko nazvati seoskom evangelizacijom. To je možda istina, ali za nas je to susret. Susret s bratom čovjekom.

Nerijetko smo u odnosima svezani i zarobljeni. Često nas naši odnosi zbog nesavršene ljubavi okuju u lance koji, ukoliko se učvršćuju, onemogućuju rast u slobodi. Iako je u pitanju otac ili majka, za koje često držimo da nam žele najbolje u životu, itekako to najbolje za nas može postati ono najgore za nas. Mogu nas također zarobiti različiti odnosi s autoritetima, u ideologijama, u prijateljevanjima, u ljubavnim vezama…

Bolno je pričati o smrti jer svi bismo mi željeli živjeti vječno i nikad ne umrijeti. Čovjek je stvorenje u kojemu tinja čežnja za neprolaznošću, a kako i ne bi kad mu je začetnik Vječni. U Bogu živimo, mičemo se i jesmo (usp. Dj 17,28). Pa zar nije onda vječnost već prisutna sada među nama? Možemo li je okusiti, dotaknuti? Pitam se: Ma gdje li je vječnost? Vječnost nije nešto što dolazi tek poslije ovog života. Vječnost je već došla. Tako život vječni nije nešto daleko, već je među nama. Gdje je Bog – tu je vječnost.

Oprost je badava. Do nule. I samo takav oprost je kršćanski oprost. Sve ostalo je ekonomija.

Prihvaćanje života kao dara, kao nezasluženog i vrijednog, predstavlja suprotnost „kulturi smrti“. Darivanje je plod ljubavi prema drugome, a ono nastaje iz vlastitog odricanja. Dar nije od viška, nečega što je meni nepotrebno, nego od onoga što mi je vrijedno i prijeko potrebno. Najveća je suprotnost siromaštvu oholost, kako navodi enciklika u 21. paragrafu: pomračenje smisla i osjećaja Boga i čovjeka. Takvo što vodi u praktični materijalizam, individualizam i utilitarizam.

Da bismo dobili odgovor zašto biti časni brat, najprije trebamo odgovoriti na pitanje tko su časna braća. Kada nekome objašnjavate što znači biti časni brat, često dođe do čuđenja: „Nosite habit, a ne slavite svetu misu?!“