Franjinim koracima

Poučeni primjerom Svetca, nastojmo od danas biti svjesniji Božjeg djelovanja u našim životima, ali i kroz molitvu pokušajmo svjesno živjeti svoj život hodeći prema Gospodnjoj volji za naš život.

Toliko je velikih umova nastojalo ocrtati ovaj zanimljivi lik da znam kako ne mogu donijeti ništa novo. Ne posjedujem neke nove činjenice ili dokumente koji bi mogli dopuniti dosadašnju sliku koju smo stvorili o svetom Franji. Izgleda mi gotovo besmisleno pisati nešto novo o ovom Talijančiću. Ipak, možda mogu pisati o njegovu životu pokazujući na ono što me je naučio ovaj srednjovjekovni propovjednik i mistik.

Crkva se u ovo vrijeme suočava s nečim što do tada nije vidjela. Javljaju se razni pokreti koji je pokušavaju destabilizirati. Tu je i novi društveni sloj, građanstvo, koje dolazi u sukob sa strukturama Crkve. Carevi je SRC-a pokušavaju podvrći pod svoju vlast, a ona je sama grcala u svojim problemima. No Bog nikada ne zaboravlja svoju Crkvu nego je čuva šaljući joj svete ljude koji joj pokazuju pravac kojim treba ići. Jedan od njih je i sveti Franjo, a o njemu će biti govora u sljedećim tekstovima.

Nakana nam je nizom tekstova tematizirati život svetoga Franje Asiškoga tako da ga pokušamo bolje razumjeti i vidjeti ima li nam on i danas što reći. U ovome ćemo se pokušaju koji smo nazvali Franjevačka škola osvrnuti na povijesni kontekst u kojemu je iznikao sveti Franjo, zatim ćemo donijeti njegov životopis i označiti glavne naglaske franjevačke duhovnosti. Posljednji će pak tekst nastojati prepoznati aktualnost Franje i franjevaštva u današnjemu trenutku.

Kao što se Neretva urezala u hercegovački kamen, urezala se i smrt hercegovačkih franjevaca u sjećanje mladoga fra Nikole. Često je mislio na njih. Cijeli je život ponavljao: „Da su bar i mene ubili, sigurno bih bio u raju.“

Trznu se odjednom. Završio je i treći habit. Spremni su za sutra. Bio je jako umoran. Nabrzinu pospremi radionicu i krene na počinak. Ali odjednom se sjeti da od podneva nije ništa molio. I umjesto da krene u sobu, zaputi se u samostansku kapelicu.

Franjevačka obitelj može biti ponosna i radosna. Danas kada se sjećamo asiškoga siromaška, papa Franjo nam donosi svoju novu encikliku koja se nadahnjuje na liku i djelu svetoga Franje. Već u uvodu svoga obraćanja papa tvrdi kako je, nakon enciklike „Laudato si“, još jednom potaknut svetim Franjom te novi dokument posvećuje bratstvu i društvenom (socijalnom) prijateljstvu.

Franjo je pak od Boga pozvan popravljati Crkvu. I on čitav svoj život ulaže u to; sav se ugradio u nju. I to je ključno: sve njegove zadivljujuće vrline i čudesna djela ne pripadaju njemu i on ih ne čuva za sebe, već on njima – stavljajući se posve u službu Crkve – obogaćuje i popravlja, obnavlja istu.

Franjina ljubav prema Euharistiji središte je njegova duhovnog života i vrelo svake pobožnosti. Od njegove nekolebljive vjere u Kristovu prisutnost u sakramentu proizlazi klanjanje prepuno pažnje, sposobno izbjeći bilo kakvo neprikladno ponašanje i bilo koju nemarnost bilo tijekom bilo poslije slavlja.