Blago sluzi
koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima (usp. Izr 29,20; Jak
1,19), nego mudro razmišlja o tome što treba govoriti i odgovarati. Jao onome
redovniku koji ne drži u svome srcu
(usp. Lk 2,19.51) dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje
djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću (usp. Mt 6,2.16),
a slušatelji odatle odnose malo ploda.
Prvo što se
zamjećuje kod pisanja svetog Franje jest prožetost misli riječima Svetoga
pisma, a po tome njegova uronjenost u Pismo. On se uistinu hranio biblijskim
tekstovima i oni su uvelike odredili njegov životni put. Sjetimo se samo prvih
njegovih koraka u obnovljenom životu, pomnog slušanja evanđelja i traženja
ponovnog iščitavanja istog. Toliko je u njegovom srcu bila živa Božja riječ.
Nije to bilo samo slovo ili toliko puta izgovorena riječ. Za njega je čitanje
svetopisamskih tekstova bio sveti čin, a s knjigama u kojima su ti tekstovi
bili pohranjeni odnosio se s najvećim poštovanjem. Sve nam ovo govori o
poniznosti svetoga Franje i o njegovoj spremnosti za slušanje te onda i vršenje
iste riječi. On je kao i Marija. Sve što mu se događalo, a događalo se brzo i s
takvom jakošću da je jednostavno morao zastati i promišljati u svome srcu o
svemu što ga je snašlo. Bog je djelovao u njemu i po njemu. Stoga je i
oblikovao njegovo srce prema sebi kako bi bio sposoban primiti riječ i
pronositi ju svijetom. A Bog, prema apostolu Pavlu, izabire slabe ovoga svijeta
kako bi postidio one koji se uzdaju samo u svoje znanje i u svoje snage (usp.
1Kor 1,27). Onaj tko je slab zna da se ne može uzdati samo u sebe, zna da svoje
uzdanje treba staviti u onoga koji je jači, u onoga tko će izdržati pred
napadajima. Franjo od svoje braće traži baš to: da se priznaju slabima i da
svoje utočište traže i nalaze u Bogu. Tako svaka mudrost do koje brat dođe biva
pročišćena kroz siromašno srce kako bi mogla u
pravi trenutak izaći i djelovati. I nije ta mudrost radi sebe same ili
da se po njoj proslavi brat ili bratstvo. On treba uvijek ostati manji. On je
uvijek u službi Boga. Stoga i treba provjeravati svoje putove i biti siguran za
kojim mudrostima ide.
A za svetog Franju je samo jedna mudrost dostojna
redovničkog srca – Božja mudrost koja progovara u jednostavnosti srca. Stoga on
svetom Anti dozvoljava naučavanje jer je bio ponizan i nije zapostavljao
molitvu i djela ljubavi. Znao je u svom srcu promišljati i uza sva čudesa
ostati manji brat, sluga Božji. I pred nama, možda i jače nego pred prvom
braćom, stoji opasnost od taštine i brbljavosti. Prije nije svatko mogao biti
učen, nisu svi imali tu sreću. Danas je, Bogu hvala, znanje dostupno svima.
Čovjek samo treba odabrati način kako će se odnositi prema njemu i kako će mu
dozvoliti da ga oblikuje. Svakako da mnoštvo znanja može izazvati divljenje
prema nekome, ali i prema samome sebi. Tako se lako zapada u zamku sebičnosti i
stjecanja znanja radi nekog površnog dobitka. Znanje treba voditi još većoj
pobožnosti i poniznosti. Što čovjek više uči i što mu se više otvaraju oči
razuma, shvaća u koliko velikom otajstvu on zapravo živi i kakvom otajstvu
njegov život smjera. I pred tim otajstvom najbolja mogućnost koja ostaje jest –
prignuti koljeno. Tako promatrajući otajstvo, čovjek biva sve više svjestan
sebe i svoga života te sve svoje misli, riječi i djela zrcali kroz to iskustvo. Tada nestaju sve suvišne riječi i tada
iščezava sva taština, jer dolazi ono što je najvažnije i što će biti zauvijek –
čovjek pred Bogom.
Budimo i mi
Franjini učenici. Hranimo se svakodnevno Božjom riječju, kako bismo po njoj
oživjeli svoj život i svoje riječi. Jedino će tako, preko nas, naši slušatelji ubirati
mnogo ploda.
