Raskajno i ponizno srce
Bog ne prezire (usp. Ps 51, 19). Kad je srce opterećeno i umorno teškoćom
življenja; kad je izranjeno udarcima međuljudskih odnosa; kad je pritisnuto
boli zbog vlastitih grijeha; kad se razbije kao posuda na tisuće komadića –
tada postaje Bogu na ugodan žrtveni prinos. »Razbijeno« srce se prostire pred
Gospodinom. Srce u blizini Srca.
Molitva je prostor
prostracije srca. Ona je prostor u kojem prostrto srce ne će biti i zatrto.
Prostrto je srce preduvjet Božjega pogleda jer Bog gleda na ponizna (usp. Ps
138, 6), gleda na onoga koji u potpunom predanju iz svoga srca izlijeva molitve
koje se kao mirisni kâd uzdižu pred Božje lice. Jedino je prostrto srce svjesno
svoje veličine. Njegova je »veličina« u malenosti. Onoliko je koliko je
pred Onim koji jest (usp. Izl 3, 14).
Prostracija srca lišava
nas njegove uskoće. U njoj se oslobađamo vlastite uskogrudnosti koja nam
priječi otvaranje. Stoga je prostrto srce uvijek otvoreno. Ono se ne skriva
pred Bogom. Potrebno je blizine Srca. Zato je prostracija srca ispravan način
upoznavanja Srca. Naše srce koje samo što se ne raspukne od silnih jecaja i
vapaja susreće Srce koje je prošlo put kojim mi prolazimo. Ono se pred Njim
prostire s povjerenjem. Prostracijom srca započinje njega molitve srca.
Brat Franjo je bio
istinski molitelj srcem. Njegovo je srce u blizini Srca nerijetko padalo u
zanos jer nije moglo ne biti ranjeno prisutnošću Ljubljenoga. Budući da
je molitva bitno odnos Boga i čovjeka, prostrto se srce osposobljava za ljubav.
Franjo je razumijevao da je prostrto srce preduvjet odnosa ljubavi. Srce koje
je spremno izaći iz vlastite uskoće i širiti se za potrebe bližnjega. Zato je
molitvu redovito svemu pretpostavljao. Brat Franjo nas uči da je prostracija
srca duboko iskustvo blizine Srca. Onoga Srca od kojega je i on sâm učio (usp.
Mt 11, 29). Ne boj se! Prostri srce u blizini Srca! Srcem moli samo onaj koji
se srcem prostire.
