Često pomislim kada čitam
Franjine spise da bi uz njih trebala stajati uputa: ne probati kod kuće.
No,
nije tako i sa ovom opomenom:
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! (Mt 5, 9) Istinski
su mirotvorci oni koji u svemu što trpe u ovom svijetu sačuvaju mir u duši i
tijelu zbog ljubavi prema Gospodinu našem Isusu Kristu.
Promatrajmo ovu opomenu. Prvo što
uočavamo je riječ blago. Ona nas
upućuje na to da je ova opomena ujedno i obećanje većega dobra. Dobra koje nas
čeka ako se spremno odazovemo riječima poziva koje nam opomena upućuje. Ovdje
mi se čini jako važnim taj element neispunjenosti, element obećanja. Obećanje
je blaženstvo, blaženstvo sinova Božjih.
Na to obećanje se naslanja govor
o patnji koja nas vodi do blaženstva. Vratimo se sada nekoliko koraka unazad.
Što je uopće mir i otkud dolazi. Dolazi li mir izvana ili pak iznutra? Mislim
da odgovor uključuje i jedno i drugo. Mir dolazi iznutra kao stanje duha i
spokojstvo savjesti, ipak, on dolazi i izvana jer mir je uvijek Božji dar,
doduše usađen u najdubljim predjelima čovjeka. Zato sam za naslov uzeo riječi
psalma: samo je u Bogu mir dušo moja.
Ako je mir doista u Bogu, u odnosu s Bogom, onda je izvor nemira uvijek u
narušavanju toga odnosa, u grijehu.
Istina, ponekad se čini da nemir u
nama izazivaju trpljenje u ovom svijetu i naši bližnji. Međutim, dovoljno je
tek malo zaviriti u ljudsku nutrinu i vidimo da to i nije baš tako. U korijenu
nemira je naša oholost koja je opterećena svojim Ja, koje se da uznemiriti. Čovjek siromašna duha tj. ponizan čovjek
ne može izgubiti mir poradi sebe, jer ga i ne traži u sebi. Takav čovjek je
svjestan da on svoj mir ne čuva radi sebe, jer u njemu ni ne izvire, nego zbog
ljubavi prema Gospodinu našem Isusu Kristu. Što bi to značilo u praksi? Mir ne
čuvamo radi svoga psihičkoga zdravlja, statusa u društvu ili zbog pokazivanja
nadmoći nad drugima, nego jedino radi Krista Isusa koji jest Mir. Samo tako
ćemo i mi moći nositi mir drugima oko sebe i izgrađivati svijet mira. Iz ljubavi
prema Gospodinu.
Razmatranje o miru završio bih
malom natuknicom o nemiru. Vraćam se riječima 62. psalma: Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu spasenje. Na ovom
svijetu nema potpunog smiraja. Potrebno je uvijek čeznuti za Bogom i samo njega
tražiti. Ovdje bih se uputio prema slijedećem psalmu, koji kaže: Gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja,
tebe želi tijelo moje (Ps 63, 2) te: Nemirno
je srce moje dok se ne smiri u tebi! (sv . Augustin)
