Siromašni brat Franjo kako nekoć tako i nas danas
privlači svojom jednostavnošću. Od njega i mi danas učimo i uzimamo ga za uzora
jer je njegov život potpuno bio vođen evanđeoskim naukom. Isus je bio njegov
uzor, nastojao je u svemu učiti od njega. Ljude nikada nije osvajao za sebe i
privlačio sebi, nego bi ih radije vodio k Isusu. Svojim bi životom ljudima posvješćivao
i govorio: Čovječe budi svjestan do koje te je visine Gospodin Bog digao, koji
te je u tjelesnom pogledu stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina.
Promatrajući Franjin život u početku vidjet ćemo da
se nije uvelike razlikovao od ostalih. Živio je kao i svaki drugi čovjek, sanjao
je kao i svi ljudi. Želio je jednoga dana postati i vitez, na što ga je potakao
i san u kojem je vidio mnoštvo oružja. No, ti planovi nisu se ostvarili. Ono
što je oduvijek sanjao ostat će samo u njegovu sjećanju. Njegovo srce privlačila
je puno veća sila, a to je bio Gospodin koji ga je vodio jednim drugim putem.
Franjo nije mogao ni zamisliti što sve slijedi i što
će se sve dogoditi u njegovu životu. Njegovo srce malo po malo osvajao je
Gospodin Isus. U jednom drugom snu Franjo je čuo glas koji ga je upitao: Franjo tko ti može više dati gospodar ili sluga,
bogataš ili siromah? Franjo je odgovorio: Gospodar. A Gospodin će mu: Zašto
dakle zbog sluge ostavljaš gospodara, a zbog siromašnog čovjeka bogatog Boga?
Na to će mu Franjo: Gospodine, što hoćeš
da učinim? A On će mu: Vrati se u svoj
zavičaj, jer viđenje što si ga vidio ima duhovan smisao. Na tebi se ima
ispuniti božanska odredba, a ne ljudska. To je bio jedan od važnijih događaje na
putu Franjna obraćenja. Već tada je Franjo spoznao da je taj san bio znak da ga
Gospodin poziva i želi da njemu služi. Svi
njegovi snovi i sve ono što je u životu planirao sam sada je propalo. Od tog
trenutka njegov se život potpuno promjenio. Sada je nastojao je u svemu ugađati
više Bogu, nego li ljudima te jedino njemu omiljeti. Ono što mu prije bijaše
dobitak sada je smatrao gubitkom i blatom poradi Isusa (usp. Fili 3, 7). Toliko
ga je Božja ljubav osvojila da ga više ništa nije moglo rastaviti od nje.
Jedan od živtopisaca piše kako je Franjo Isusa nosio
u svemu, nosio ga je u srcu, nosio u
oćima, nosio u ušima, u rukama, u svemu ga je uvijek nosio(…) te bi pozivao i druge da isto čine. Svetac je cijelim svojim životom nastojao u svemu
biti suobličen Isusu. Zbog ljubavi prema Bogu sve je pustio da bi njega imao.
Isusu je predao cijelo svoje biće. Svakog dana sve više i više bi umirao svijetu
da bi živio Njemu. Njemu koji je izvor svega dobra. Toliko je bio očaran Njime
da su ga neki prozivali budalom i luđakom. No, to ga nije omelo, nego ga je još
više potaklo da slavi i hvali Gospodina.
Franjin život nije samo život molitve i
kontemplacije, nego, također, i život za brata čovjeka, za bližnjega, drugoga i
drugačijeg. Njegova ljubav prema Bogu bila je vidljiva poštivanjem prema
njegovim stvorenjima. Posebnu ljubav iskazivao je siromasima i bolesnima, a i neprijatelje
bi smatrao prijateljima, te bi svima činio dobro. U siromasima bi gledao i vidio
samog Krista patnika koji je sam postao siromašan da nas obogati. Nije se
zadovoljavao samo davanjem milostinje, već bi uzimao za ruku siromahe i bolesne
te se odnosio prema njima s ljubavlju. Doslovno je čuvao u srcu riječi Evanđelja:
Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće,
meni učiniste!
(Mt 25, 45).
Siromah iz Asiza nastojao je u svemu oponašati i
nasljedovati Gospodinove stope, tako da je ljubio Gospodina iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga (usp. Lk 10,
27). U ljudima nije gledao negativnosti, nego pozitivnosti, u konačnici samog
Krista. Nije vraćao zlo za zlo to mu je bilo daleko od srca. Daleko od srca bila
mu je također zavist i mržnja, što nije mogao podnositi, nego bi se radije radovao
tuđem uspjehu kao vlastitom.
