Dragi fra Jozo,
naš govor o Božiću započinje uvijek sa svijesti da je Božić Otajstvo Božje
ljubavi i blizine za čovjeka. Čini se kako moderni čovjek ne živi u toj blizini
i da se Božja ljubav često odbija od njega. Zašto je to tako?
Božić je blizina čovjeka s Bogom. U Božiću se
pojavljuje veličina čovjeka kojega ne mogu poniziti niti zatvorena vrata grada Davidova, niti poljana betlehemska sa svojim štalama. Čovjek na
Božić, u okruženju svih životinja, velik je i drugačiji od svih stvorenja.
Božić je približio ljude i doveo ih pred Majku koja je rodila Sina i položila
ga u jasle. Pastiri, ti jednostavni ljudi, te mudri s Istoka i Zapada,
sa Sjevera i s Juga otkrili su Kralja. Božić je otkrio čovjeka, a čovjek Boga.
Moderni čovjek traži u knjigama i ne nalazi, a može naći jedino na koljenima.
U
Isusu Kristu vječna je Božja Riječ postala čovjekom. To nas potiče na
razmišljanje o čovjeku, njegovu dostojanstvu, pozivu i usmjerenju.
Čovjek je, prema Bibliji, onaj koji traži Boga, koji se krije od Boga i
dršće pred njim. Isus nam otkriva Boga koji traži čovjeka – poput pastira koji
traži svoju izgubljenu ovcu, žena svoju
drahmu, a otac svoga izgubljenog sina. Kao da je i
Božje srce nespokojno i nemirno kad nas nema s Njim. Čovjek izgubljen, a potom
pronađen dobiva novu cijenu u Očevu zagrljaju. Izgubljena ovca pokrenula je
pastira na akciju i potragu dok je ne pronađe i ne vrati u stado. Čovjek nije
mogao vratiti sebi dostojanstvo i ljepotu koju je izgubio. To čini Otac koji je
odjenuo i obukao sina, i samo je on mogao reći
gdje će sjesti i koje mjesto zauzeti na gozbi. Sve je to dar koji vraća
dostojanstvo, milost u kojoj čovjek spoznaje ljubav i ne želi je više izgubiti
jer tu je najomiljeniji i najuzvišeniji – samo s Ocem u njegovu domu. Očeva
riječ stvara nove odnose u obitelji, jer više ništa nije izgubljeno. Sin je bio
mrtav i oživje, izgubljen i nađe se i zato se treba radovati. Isus je čovjek i
Bog. On – Riječ govori i stvara, čineći sve novo. Od grešnika čini pravednika,
od nesretnog i nesposobnog čini sretnika. Samo nam je on dao pravu mjeru i
istaknuo cijenu. Isus u jaslicama govori svima kao Očeva Riječ i svi je
razumiju, i stoga je naše mjesto na koljenima.
Svijet
u kojem živimo svijet je čovjeka ranjena grijehom. Kako u Božiću otkriti i
doživjeti lijek za naše boli i rane?
Snažna Izajijina proroštva i ostalih proroka
ostvarena su u jaslicama i na križu. Ono što naša narav ne želi i od čega bježi
je siromaštvo i patnja, odbačenost. Sve je on to svjesno uzeo. To je postala
snaga betlehemske istine – jasle, slama, odbačenost. Pastiri su zagledani u
Dijete i Majku, a ne u jasle. Jasle su svakodnevna slika i ništa im ne smetaju.
To siromaštvo pokazuje dragulj Božje ljubavi i poniznosti. I danas susrećemo
siromašne obitelji koje će imati potpuni Božić i njegovu radost. Poznajemo i
raskošne domove i stolove pune
nakita i svečanu glazbu i svi su se
odjenuli i spremili za Božić, no ne nalaze radost, blagoslov, novinu života. Ne zavidi sreći grešnika – uči nas prorok. Kreposti te darovi
vjere, ljubavi, radosti i mira skriveni su u siromašnom ljudskom srcu, u
obitelji. Najčešće posrćemo preko tolikih materijalnih dobara i tako se ranimo,
slomimo, umorimo i razočaramo. Ništa nas lakše kao bogatstvo ne može odvratiti
od Isusa i naš pogled svrnuti samo na sebe. Samo ljubav iz jaslica i s križa su
lijek za naše rane i naše boli.
Tolike
naše božićne pjesme pjevaju o Božjem silasku među čovjeka. Netko je lijepo
primijetio da se Boga koji je toliko ponizan može susreti samo u poniznosti.
Osim poniznosti, na što nas još poziva
božićni susret?
Hrvatske božićne pjesme prepjevavaju misterij
utjelovljenja Sina Božjega. To je najkraći put prenošenja sadržaja vjere jednom
narodu. To su rođendanske pjesme pune veselja, radosti, zahvale, slavlja.
Hrvatske božićne pjesme su svojevrsna obiteljska blagdanska liturgija. Jaslice i pjesma najuspješnija su
kateheza u kojoj sudjeluje cijela obitelj. Ta molitva natapa blagdanskim
blagoslovom sva srca.
Sveti Pavao kaže da on bijaše jednak Bogu i ne
zadrža ljubomorno biti kao Bog, nego se odreče i postade sluga i ljudima
jednak. Njegov život bî život čovjekov. Ponizi se i bî poslušan do smrti, smrti
na križu. Boga više ne tražimo među zvijezdama, već u štalici položena u jaslice. Kad obitelj pravi jaslice, otvara
svoje srce za susret s Gospodinom. Ne susrećemo ga sa trepetom i strahom, već
malena i ponizna. Zemlja i ljudi su bili izgubili slugu i napokon smo ga dobili
u Isusu. On je postao Božić da nitko ne propadne.
Stvoritelj i Gospodar svega postaje ponizan, bez
kuće, bez kolijevke. Svemoćni Bog postaje nemoćno dijete. Onaj koji nebesa
nadvisuje bi položen u jasle. Onaj koji
je razastro nebesa i stvorio zemlju je krhko maleno dijete. Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8, 9).
Postao je dijete da ga lakše i neodoljivo volimo. U svemu nama jednak osim u
grijehu, da ga tako nasljedujemo. On nas baš takav nadahnjuje da ga
slijedimo.
Betlehemsko
djetešce svojim svjetlom prosvjetljuje svakoga čovjeka. Koje su dimenzije našeg
bića i našeg društva osobito potrebne toga prosvjetljenja?
Sin Vječnoga Oca i živa Božja Riječ je postala
čovjekom i rođena u najvećem siromaštvu. Uči me da moju
sreću ne tražim u bogatstvu, časti i užicima ovoga svijeta. On naviješta
ljudima poniznost, siromaštvo i žrtvu. Želi iskorijeniti iz naših srdaca tri
najteža, najsnažnija nagnuća pohote – oholost, sebičnost i putenost. Tim
velikim našim manama se suprotstavljaju tri franjevačka zavjeta – čistoća,
siromaštvo i poslušnost. Osvojiti svijet sa siromaštvom, poniznošću i zavladati
srcima ljudi iz siromašnih jaslica može samo Bog. Stoga je sv. Jeronim zapisao:
Blago onom koji nosi Betlehem u svom
srcu, u sebi. U njemu se svaki dan rađa Krist.
Danas ovaj blagdan i otajstvo traže novog sv. Franju
i njegov Greccio, odnosno novog proroka,
zaljubljenika u siromašnog Isusa.
Ljubav Božja prema nama je dovela Isusa u Betlehem,
u jasle i na križ. U trenutku kad je
rođen Isus i kad je počelo kucati njegovo ljudsko srce, Bog je stvorio čudesan
instrument na kojeg može izvesti svoju čudesnu ljubav. (Schmidt)
Kada bismo pokušali ukloniti jaslice i križ iz naše
kulturne baštine i sa zemlje, svijet i čovjek bi u njemu pao u ponor, u
vlastiti mrak. Potonuo bi i nestao cilj kao i put do njega. Ponovno bi bilo
aktualno pravilo: Homo homini lupus!
(Čovjek je
čovjeku vuk!)
Naš
narod se već dulje nalazi u atmosferi
grča, atmosferi kojoj često nedostaje nade. Kako učiniti da Božić vrati nadu i
našemu narodu?
Naš hrvatski narod vode ljudi koji su za ubojstvo
djeteta. Koji su za razbijanje obitelji gdje se rađa i oblikuje čovjek i
potomstvo jednog naroda. Oni imaju nepravdu i nasilje u srcu prema nevinima.
Nevini i maleni nisu našli u njima zaštitu. Uhvatio ih je strah te baš kao
Herod tumaraju i ne znaju kamo i kako povesti svoj narod.
Spasenje je u Bogu i od Boga. Natrag k jaslicama,
natrag k zdravoj i vjernoj kršćanskoj obitelji. Samo takva obitelj zna slaviti
Božić i hraniti se božićnim milostima. Neka ovaj Božić razoruža svako srce od
oholosti i nasilja, neka betlehemsko Dijete bude u zagrljaju svih, jer svima je
došao. Kako je važno naše mjesto na koljenima pred jaslicama i novorođenim Kraljem!
Samo na tom božanskom svjetlu možemo zapaliti svoju svjetiljku ljubavi, nade,
mira i radosti. Sve stvari nas mogu iznevjeriti kao i politika i naša
očekivanja od ljudi. Uvijek smo razočarani. Samo je on naša sigurnost. Neka
njegov božićni mir natopi naša srca i
njegove otvorene ruke blagoslove naš hrvatski narod i najdražu našu
domovinu.
Božić
nam je došao u Svetoj Obitelji i rekao kako je obitelj važna – presudna. Kako
napraviti mjesta Božiću u obitelji?
Kad je dobri Bog
htio spasiti svijet, počeo je s posvećenjem obitelji. (Faulhaber)
Obitelj je Božji naum. Taj plan nije samo dar za
prokreaciju ljudskog roda, već što je Bog darovao obitelji čudesnu moć.
Oblikovati – stvarati lice čovjeka koji je slika Božja. Roditelji su uistinu
Božji suradnici. Sve što čovjek ima i ono što je, primio je od majke i oca.
Godinama sam okupljao našu ratnu siročad s nakanom da im pomognem te s
kršćanskom i pedagoškom nakanom liječiti rane na tim nevinim srcima i životima.
Kasnije sam promatrao djecu i uočavao razlike. Nevino lice siročeta očituje tu
bol i nedostatak roditelja. Moderna pedagogija kao i psihologija ističe
nenadoknadivu ulogu obitelji u razvoju čovjeka.
Materinski jezik, majčina vjera, majčina molitva, majčin duh
pronicavosti rasuđivanja, sve to daje obitelj. Tolike darove kao sposobnosti
koje nam je Gospodin darovao i mi smo ih donijeli na svijet, gotovo se sve
razvijaju u obitelji, škola ih prihvati i podupire. Nijedna institucija ne može
zamijeniti obitelj – toplinu majčinskog srca i neizmjernog utjecaja na dijete.
Očeva sigurnost i snaga su ideal kojem teži kojeg nasljeduje svako normalno
dijete. Naše društvo se poigrava i ismijava s obitelji. Legalizira i dopušta
sve devijantne sklonosti pojedinca i tako baca sjenu na zdravu obitelj. Čovjek
koji je bio prikraćen slaviti Božić u obitelji i s obitelji nikad neće otkriti
misterij ni okusiti čar, ljepotu i radost Božića. Svaki obiteljski obred Badnje
noći i božićnog blagdana, polnoćke i božićne pjesme, badnjaka i molitava,
čestitki i zajedništva je važan. Obitelj kao mala crkva čuva tradiciju i
obrede. Sve je važno.
Naša djeca iz rata i izbjegličkih kampova su
prikraćena i njih danas prepoznajemo u Crkvi. Njima je nedostajalo obiteljsko
iskustvo proslave Božića. Komunističa djeca koja nisu smjela praviti jaslice,
kititi bor, primati darove, ostala su prikraćena tog iskustva i danas oni ne
znaju darovati to svojoj djeci. Ostaju gotovo samo purica i mlinci.
U
sjaju betlehemske štalice mi ne možemo ne primijetiti sjaj Blažene Djevice
Marije.
Djevica i Majka Marija je čisto ogledalo s kojeg se
zrcali Isusov sjaj, Božji dar mira, iz kojeg se izlijeva blagoslov na sve koji
ga ljube. Majka Marija je pastirima
pokazala Isusa i otvorila im srca za radost. Vidjeli su Kralja i to im je
bilo dosta. Ona – milosti puna,
ne prestaje donositi Isusa svakom srcu i svakoj obitelji. Ona rađa Isusa, Sunce pravde, ona nazvana Zvijezdom mora – Zvijezdom Danicom. Stoji na horizontu našeg puta do druge obale.
Ona je onaj stup svjetla koji je rasvjetljivao stazu Izraelcima na putu do
obećane zemlje. Ona je danas nama svjetlo i Majka. Nitko se nije izgubio ili
ušao u neprohodne tmine tko je s njom putovao, tko se držao njezina majčinskog
skuta.
S njezinog majčinskog lica odražavaju se kreposti
koje će živjeti njezin Sin. Ona ga uči dobroti i čovjekoljublju, molitvi i
radu, ona ga uči moliti i slaviti Boga. To svjetlo majčinske vjere i pobožnosti
se prenijelo na život Isusov i na naš život. Uvijek privlači i očarava lik
Majke u betlehemskoj štalici. Roditeljica i donositeljica Boga, kako je naziva
Crkva, puna je svjetla i poniznosti.
Božić
u svima nama budi uspomene, i to one najranije. Obično su to lijepe uspomene,
vezane uz obitelj. Možete li se prisjetiti Božića svoga djetinjstva i reći nam štogod o njima?
Rođen sam u brojnoj obitelji. U toj obitelji od
petero braće i pet sestara rad i dužnosti bili su važni. Sve se znalo što tko
ima učiniti. Advent i vrijeme pripreme za Božić bio je posebno aktivan. Ispovijed i božićna pričest
bile su jako važne te molitva i post kao priprema za blagdane. Mise zornice i
dječja pospanost ostavljale su svoj pečat u sjećanju. Naša širokobriješka crkva
imala je zvjezdano plavo nebo. Te osute zvijezde stvarale su u ranu zoru
posebni ugođaj. Kad bi došla posebna slika Utjelovljenja i rođenja Isusova na
oltar sv. Franje, crkva je dobila posebni božićni ugođaj. To je velika slika
koja je pokrivala cijelu nišu oltara. Anđeli s trubljama, nebeska svjetlost
stvara put do Betlehema. Na tom čudesno lijepom svjetlu stoji Sveta Obitelj. Isus
u jaslama. Nebo i zemlja mu se klanjanju u slavlju. Sve se to prenosilo na naše
djetinje srce. Sjećam se kako nam je uvijek bilo malo vremena klečati i gledati
u to otajstvo uprisutnjeno vještim kistom sestara svetog Vinka Paulskog iz
Zagreba.
Božićna pjesma i ta
veličanstvena slika te jaslice s pastirima, grad s mudracima i devama
nezaboravne su slike moga djetinjstva. Kasnije se ta slika zagubila i novi
ljudi su htjeli svoju siromašnu dušu ponuditi kroz oskudne jaslice koje su
izgubile svoje dodire s nebom.
Moje sjećanje me vodi u obiteljske obrede Badnjeg
dana. Badnjaci se pripreme i sijeku od lijepog samoniklog duba, hrasta i gotovo
da mora biti bez mane. To sve čini glava obitelji – otac. Najmanje su tri
badnjaka. Ona su zasječena na vrhovima. Pred ulazom u kuću naslonjena su na
vanjski zid. Kad se uvečer sve pospremilo, muška djeca
izlaze i čine kao i otac. Stavljaju badnjak na rame i jedan iza drugoga ulazi u
kuću s pozdravom: Hvaljen Isus i Marija.
Na dobro vam došla Badnja večer. Ostali odgovaraju: I s tobom Bog da zajedno. Škrope
se badnjaci i oni koji ih unose, moli se Vjerovanje tijekom kojeg
se škropi cijela kuća. I nastavlja se
s molitvom Gospina pozdrava. Zatim preporuke, a posebno one koje se odnose na
Božić i utjelovljenje te krunica i litanije.
Nakon molitve se lože badnjaci i pjeva božićna
pjesma.
Ujutro se na
Božić ostatak izgorjelog badnjaka odnese u žito i na njivu i svi su na nogama jer
slijedi jutarnja molitva te spremanje za Misu. Domaćice bi spremale suhe
smokve, orahe, bademe i kolače u izrezani ćupter, u posebnu otkanu torbu.
Muškarci bi pripremili svoje boce i ploske s rakijom. Nakon pučke Mise, kojoj
su prethodile dvije râne, izlazi se pred crkvu. Svako je selo imalo svoj
prostor gdje se pije rakija, zatim pjesma i ganga te kolo. Nakon veselja narod
se vraća u obitelji gdje je svečani božićni objed. Svaka stvar je znakovita i
prigodna. To je bogatstvo koje su pokušale potisnuti nekakve komunističke
ideologije i simpatizeri, ali narodna tradicija je bila jača. Pred Božićem se
otapao pojam Djeda Mraza jer se nikada nije mogao ukorijeniti. Najteže je bilo
djeci što su morala u školu tih svetih dana. Ne doći u školu u manjim je
sredinama bilo posebno uočljivo partiji, prosvjeti koja je ismijavala vjeru i
običaje.
Za
kraj, poruka Božića i Vaša osobna poruka
našim čitateljima za Božić.
Božić je događaj koji uključuje sve generacije. Sve
što osiromašuje ili zatire naš običaj, odnosno običaj jednoga kraja, jednog
naroda je protivno blagdanu. Ne možemo dati pjesmu U sve vrime godišta ni za Tihu noć ili Bijeli Božić. Ovdje nije riječ o procjeni glazbene vrijednosti već
o tradiciji koja čuva blagdansko slavlje i sadržaje. Božićna išarana pogača se
ne može zamijeniti nikakvim kruhom iz pekare i sl. Tako se i pjesma mora ispjevati
da je osjetimo i da nam pretoči radost, veselje, mir i božićni blagoslov.
Svatko ima sluha i lijep glas kad srcem pjeva tu pjesmu u obitelji, u
crkvi.
Čuvajte tradiciju i
Božić svojih otaca. Ne ostavljajte to u selu, već ponesite ga sa sobom
kamo i gdje se odlučite živjeti. Bez
Isusa nema Božića, bez sakramenata nema veselja ni pjesme, a bez molitve i pripreme nema mladog lita.
Čuvajte Božić i on će vas sačuvati.
