Draga Ksenija, najprije vam zahvaljujemo na spremnosti
za razgovor s nama i prenošenju zajedničkih ideja i vrijednosti koje baštinimo
kao članovi Kristove Crkve, a kojima želimo obogatiti i naše društvo. Vi ste
ravnateljica »Laudato obiteljske televizije«, televizije koja je u nastanku i
koja u svom temeljnom određenju ima kršćanske vrijednosti i svjetonazor. Odakle
ideja i potreba za jednim takvim projektom?
Hvala Vama za poziv i želju da se obratim i Vašem
portalu u prenošenju zajedničkih nam vrijednosti u pologu Katoličke Crkve. Ni
ideja ni potreba nisu od mene – moja je realizacija, prihvaćanje da tu želju
mnogih ostvarim, čvrsto i zauzeto hvatanje s tom potrebom u koštac. Naime,
znate da se o ideji hrvatske katoličke televizije govori već godinama u našem
narodu, kao medija koji bi predstavljao stvarnosti Katoličke Crkve, kao i zbog
potrebe da se obradi društvenih tema pristupa iz domoljubne, narodne
perspektive. Ta bi želja zatinjala i pri izricanju nekog javnog nezadovoljstva
radom postojećih medija o praćenju crkvene tematike osobito, a i određenih
društvenih pitanja – iz mnogih bi se čuo kao vapaj, ‘Trebamo hrvatsku,
katoličku televiziju’. Rekla bih da je ta ideja i potreba pronašla mene.
Dohvatila se mog statusa i mogućnosti, moje raspoloživosti i ljubavi koju imam
za Boga, Crkvu i naš narod. Naime, taj projekt traži iznimno veliko osobno
ulaganje, o materijalnom da ne govorim. Ja sam spremna, sve što posjedujem kao
privatna poduzetnica, ekonomska menadžerica, kao i sve svoje duhovne
kapacitete, uložiti u razvoj tog projekta. Naravno, to je maleni dio, u odnosu
na potrebno. No, kucala sam i na druga vrata, Gospodin otvara i proviđa. Ideja,
potreba i ja kao ona koja je tu zahtjevnu zadaću prihvatila i prepoznala, sada
putujemo zajedno.
U kršćanskoj, crkvenoj javnosti dosta se govori o
djelovanju u medijima. Papa Franjo, kao i njegovi prethodnici, pozivaju na
izlazak Crkve iz same sebe i svojih struktura na periferiju. Koliko Laudato
može i mora biti nositelj jednog takvog izlaska?
Laudato ne samo da može, nego i mora biti nositelj
takvog izlaska. Koji je inače smisao našeg poslanja? Ali, tako je sa svime u
životu – koji je opstao, ako se zatvorio. Sva naša vjera je u izlascima,
davanju. Ne razmatramo li to osobito korizmenih i uskrsnih dana, kako se sam
Krist davao i razdao, do kraja. Svima nam je izlaziti, susretati se, dijeliti,
pomagati stvaranje, na mjestima gdje jesmo. Laudato je u svijetu medija, i to
treću godinu čini djelovanjem na portalu www.laudato.hr,
čime utiremo put i LTV-u. Naš sadržaj je duhovni izlazak u pogledu na svijet i
život oko nas, u perspektivi katoličke vjere. Izlazak znači pohoditi župe,
crkve, pratiti događaje, surađivati sa svećenicima i redovništvom, pomagati
ljude u potrebi, ohrabrivati, poučavati. Laudato čini sve to sada tekstom, a
želimo to i ozvučiti, obogatiti i televizijskom slikom. Sve što činimo je
evangelizacija u medijskom djelovanju. Želimo biti prenositelji i širitelji
dobroga, lijepoga i istinitoga u darovanom nam svijetu od Boga Stvoritelja.
Financije su uvijek pri pokretanju nekih ovako velikih
projekata pitanje koje zaslužuje veliku pozornost. Mi vjernici, kao ljudi
Providnosti, uvijek ostavljamo prostora Gospodinovu djelovanju, ali i mi sami
moramo dati koliko možemo. Je li financijska dimenzija najteži dio posla oko
pokretanja televizije, ili je to nešto drugo?
Da, najteža je financijska dimenzija. Rekla sam već da
taj angažman traži i veliku tjelesnu, osobnu istrošenost, no tu Gospodin uvijek
iznova obnavlja snagu. Ali, kad pred sobom imate bilance, kalkulacije, izdatke,
a nemate s čim to izvesti, to je novo, veliko područje bacanja u zagrljaj
Providnosti da dovrši djelo koje je započela. Nije taj proces podmazan, ne ide
sve glatko. Bilo je dana kad sam se pitala »Što mi je to trebalo? Želiš li ti
to doista, Gospodine«? I onda je odmah, mimo svake moje pretpostavke, Bog
čudesno reagirao i pokazao da to želi, da će osigurati i dati u tren kad bude
potrebno. Bile su situacije kad se u trenu stvorio novac koji je točno u
tolikom iznosu baš tada za nešto trebao. To ističem jer želim naglasiti koliko
je ovo Božja priča koja traži najprije moje, kao inicijatorice projekta i
direktorice, veliko povjerenje da će Bog providjeti, da će se sredstva
osigurati. Javili su se dobročinitelji, obratila sam se službenim zahtjevima,
uz podršku Hrvatske biskupske konferencije, i stranim instancama koje
financiraju takve projekte u Crkvi. Dobili smo sredstva Odjela za Srednju i
Jugoistočnu Europu Američke biskupske konferencije, Renovabisa i Kirche in
Nota, koji su osigurali znatna početna sredstva. Krenuli smo s projektom »Klub
prijatelja«. Pozivam sve da se priključe i shodno svojim mogućnostima mjesečno
uplate iznos kojim će se doprinijeti djelovanju LTV-a. Svaki iznos je značajan
i itekako dobrodošao. Ovo je nemoguće voditi bez snažnog oslonca u Božju
Providnost koja u raznim segmentima otvara puteve i nalazi načine da se tako
veliki projekt i tehnički ostvari i zaživi.
Kada razgovaramo o medijima i novinarstvu u hrvatskom
društvu, moramo primijetiti veliku suzdržanost ljudi prema onome što čuju u
medijima. Ponekad se pitamo je li moguće da nakon 25 godina slobode još uvijek
u Hrvatskoj postoje mediji koje jedan veliki dio ljudi naziva i doživljava
»režimskim medijima«, bez obzira tko bio na vlasti, ljevica ili desnica? Gdje u
jednom tako postavljenom svijetu svoj prostor vidi Laudato?
Uvijek će postojati mediji koji su skloniji lijevoj
ili desnoj opciji, tako je i u svijetu, nije to naša specifičnost. Uz medij,
ako ga netko drugi opisuje, ide oznaka da je liberalne, odnosno konzervativne
opcije. To je legitimno, zastupati određene preferencije. Tim više ako su u
vlasništvu privatnika koji ih financiraju, pa samim time i kroje uređivačku
politiku. No, ono što je nedopustivo, a čega smo mi u Hrvatskoj svjedoci, je da
hrvatska javna televizija, javni nacionalni medij kojeg izdašno financiraju
hrvatski građani, ne kreira program i javno mnijenje temeljem objektivnih
informacija i profesionalnog pristupa po načelu »dvije strane«, nego se
svrstava navijački, ideološki, podrugljivo (sjetimo se samo prijenosa
predsjedničke inauguracije), ili pak potpuno zanemarivo u odnosu na neke teme.
Kod nekih emisija i novinara vidljiv je mentalitet prošlog režima. To da
najveći nacionalni javni medij, koji treba biti servis građana, čiji su građani
odnosno Sabor zapravo poslodavac, te iste građane obradom tema, a osobito u
odnosu na Crkvu i domovinu u segmentu obrambenog Domovinskog rata i branitelja,
iseljeništva, radništva, poljoprivrede, industrije, zanemaruje i ponižava, to zgraža
i frustrira. U svim tim poljima Laudato vidi prostor djelovanja – biti glas
Katoličke Crkve, čiji se život sada prati u vjerskoj emisiji tjedno, prigodno
od nekog najvećeg blagdana do blagdana, ili pak samo u svjetlu skandala i
traženja načina jesu li katolici privilegirani, treba li mijenjati Vatikanske
ugovore, pedofilija među svećenicima, zdravstveni odgoj u školama, pitanje
uređenja braka i obitelji – puno je tema o kojima Crkva ima što reći, i to ne
na način da zastupa neko svoje izdvojeno, autonomno mišljenje, nego je ono
itekako usklađeno sa znanošću i prirodnim zakonima. Crkva je u mnogome glas
svih ljudi dobre volje i razbora.
Postoje li u Hrvatskoj novinarske slobode i što je
uopće novinarska sloboda? Je li to sloboda pisati bilo što, ili sloboda od
ne-pisanja bilo čega?
Mislim da je, a kažu to i novinari, novinarska sloboda
više mit, nego stvarnost. No, ona je svakako ideal i cilj kojem treba što više
težiti i ostvarivati ga. Medijska sloboda je vezana uz moralnu odgovornost, a
to podrazumijeva lanac od novinara, urednika, do izdavača, vlade, državnih
regulatornih medijskih tijela, čitatelja. Trebalo bi kvalitetno informirati, a
to znači objektivno, prezentirati činjenice, a ne vlastite zaključke nametati
kao vijest; upućivati građane, poticati javne rasprave. To nije sloboda pisati
bilo što, mnogi dobronamjerni se slažu kako medijska sloboda nije »pravo na
uvredu«, vrijeđanje, omalovažavanje drugoga i drugačijega. Teror i ponižavanje
u ime navodne (umjetničke, profesijske) slobode?! Svjedoci smo narušenog
moralnog djelovanja medija u poštivanju dostojanstva čovjeka, pri čemu se osoba
koristi kao sredstvo, a ne da je dobro osobe cilj. Vidi se to u nizu javnih
linčova i unaprijed ispisanih presuda medija bez presude suda. Sloboda i
odgovornost uvijek idu zajedno, no ta druga stavka je itekako zanemarena. Na
djelu je neodgovornost prema publici, izvorima informacija, u konačnici, prema
samome sebi, što rezultira nevjerodostojnošću. Manipulacijama i pozadinskim
obračunima vrijeđaju se ugled i čast pojedinaca, širi senzacionalizam, promiču
dvojbene vrednote. Svi smo pozvani, kao primatelji informacija, biti kritički
osviješteni, nezavedeni, stoga je važnost medijskog odgoja osobito potrebna i
važna.
Laudato TV, iako identitetom i sadržajem vezan uz
Crkvu, ipak je nastao i realizira se među vjernicima laicima. Kako vidite ulogu
te koji su doprinosi, a koje granice djelovanja vjernika laika u Crkvi u
društvu?
Svaki vjernik je pozvan svojim životom i službom
posvećivati svijet. Svaki kršćanin obvezan je ispunjavati svoje poslanje u
svakodnevici. Drugi vatikanski sabor je osobito naglasio kako laici po
sakramentu krštenja imaju vlastito poslanje u Crkvi i svijetu. Svi vjernici,
klerici i laici, jednaki su u ljudskom dostojanstvu i djelovanju Kristove
Crkve. Veže ih zajednička milost, zajednički poziv na savršenstvo. S obzirom na
svoje nadležnosti za određena područja, laici mogu rasteretiti klerike da
predanije, s više vremena, snage i angažiranosti mogu na duhovnom polju voditi
povjereni puk. Znamo kako tekući, administrativni posao službenicima Crkve
uzima raspoloživost u potrebi svakodnevnog funkcioniranja župe. Zato su tu
laici koji mogu pomoći u niz područja a ne tiču se podjele sakramenata i
dijeljenja svetih otajstava pridržanih svećeniku. To su vjeronauk, župna
kateheza, caritas, pjevanje, računovodstvo, kulturni događaji, organiziranje
tribina – u nizu događaja laici mogu biti inicijatori i realizatori. Dobro ste
primijetili da Laudato okuplja laike, i to mi je osobito drago. Skupina laika, u
zajedništvu i svećenika i redovništva suradnika, gradi jednu katoličku akciju,
a poslodavac ili u ikojem smislu nadređeni nije joj tijelo HBK. Mislim da je to
lijepi znak plodnosti i živosti Crkve u Hrvatskoj na koji možemo biti ponosni.
U smislu, ne opterećujemo hijerarhiju nekim zahtjevima, ali smo na usluzi i
raspolaganju da budemo njen, glas naših pastira. To skladno zajedništvo je
dobar način dopune jednih drugima. Bogu zahvaljujem da u tom smislu imamo
podršku hrvatskih biskupa. Upravo tu činjenicu, da je Laudato inicijativa laika
unutar Crkve u Hrvatskoj, istaknuo je i pohvalio i apostolski nuncij u RH,
Allessandro D’Errico. Sazrijelo je vrijeme da laici ne budu tek puki formalni
izvršitelji zahtjeva hijerarhije, produžena ruka bez vlastitog identiteta i
autoriteta, nego laici svojom osposobljenošću postaju istinski kreatori,
inicijatori, odgovorne osobe i na rukovodećim položajima, kako bi, poštujući
nauk Crkve, vjerni vodstvu pastira, odgovorno vršili zadaće u skladu sa svojim
darovima, sposobnostima, pozivom i zvanjem.
Nedavno ste, za svog boravka u SAD-u, gostovali u
programu najveće katoličke televizije u svijetu – ETWN-a. Možete li nam ukratko
približiti to iskustvo?
Bio je to još jedan dar meni osobno, promociji Laudato
televizije, ali i dar promocije Hrvatskoj. Naime, u jednosatnoj emisiji jednog
isusovca predstavila sam stvarnosti djelovanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj,
njenu strukturu biskupija, redovničkih zajednica, katoličkih učilišta i škola,
kao i povijest redovništva u Hrvatskoj, do najnovijih inicijativa u pastoralu
mladih. Govorila sam i o povijesti naše mlade demokratske zemlje, o njenim
kršćanskim korijenima, razvoju demokracije, Domovinskom ratu i posljedicama
komunizma. Bio je to sat predstavljanja svega lijepoga i činjeničnoga o našoj
domovini i Crkvi, na čemu su nam Amerikanci izrazili priznanje i poštovanje.
Napominjem da ETWN podupire LTV i u suradnji s njima ćemo ostvariti lijepe
projekte na LTV-u.
U produkciji Laudata izišao je film »In odium fidei –
iz mržnje prema vjeri«, koji govori o mučeništvu naše subraće u poraću Drugog
svjetskog rata. Kako ste se odlučili na jednu ovakvu temu?
Ove je godine 70. obljetnica od tog mračnog događaja
1945. g. u BiH, kada su partizani-komunisti ubili šezdeset i šest franjevaca
Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM koja je time bila gotovo
iskorijenjena. Bilo je poznato djelovanje glasovite Franjevačke klasične
gimnazije na Širokom brijegu gdje je ubijeno najviše fratara, polovica od toga
broja. Taj je događaj ilustracija kako su se bezobzirno odvijali
partizansko-komunistički zločini nakon Drugog svjetskog rata nad nedužnim
civilima, vojnicima, svećenicima i članovima Crkve, svima koji su bili
osviještenog hrvatskog domoljubnog i katoličkog duha. Brutalnost tih događaja u
komunizmu je bila sustavno zataškavana, hrvatska djeca učila su lažnu,
ideologiziranu povijest mimo činjenica. Sve je to povod da se takva
nedemokratska praksa počinje odmotavati, o tome pričati, jer to su žrtve i
životi o kojima se do sada nije govorilo, koji nemaju pravne zadovoljštine na
ovoj zemlji. Preostaje da tim žrtvama i njihovim obiteljima damo barem
sjećanje, spomen, poštovanje, i da, koliko je moguće, ukazujemo na potrebu
osude komunističkog totalitarizma koji se u Hrvatskoj još uvijek uvijeno krije iza
antifašizma. Na to pozivaju i dvije rezolucije Vijeća Europe. U Hrvatskoj je
taj proces još neproveden, a filmovi poput toga argumentirano, po glasu
svjedoka i dokaza iz arhiva, pokazuju što se zapravo događalo i na koji se
način ubijanje sustavno i planski odvijalo. To je mala, ali značajna zraka koja
osvjetljava našu mračnu prošlost u želji, ne samo da prozovemo zločince, nego i
da se divimo i zahvalimo ljudima koji su bili nepokolebljivi i nepotkupljivi,
vjerni svom hrvatskom identitetu i katoličkoj vjeri.
Promovirajući ovaj film, proveli ste dosta vremena u
našem iseljeništvu u SAD-u i Kanadi, na župama gdje djeluju naša braća. Nakon
tih susreta s Crkvom i ljudima, možete li nam prenijeti svoje dojmove?
Bili su to zaista dirljivi susreti, puni topline,
podrške, najsrdačnije dobrodošlice, da sam cijelo vrijeme mislila da se nalazim
na tlu Hrvatske, doslovno i teritorijalno da sam u svojoj domovini, okružena
našim Hrvatima u tim zajednicama. I ovim putem im najsrdačnije zahvaljujem za
svaku podršku koju su mi uputili. I njima sam predstavila projekt LTV-a i
njihovo domoljubno srce također želi podržati taj projekt. LTV želi biti u
službi povezivanja hrvatskog naroda u domovini i inozemstvu, jer zajedno smo
snažniji. Zašto dijeliti naš ionako malobrojan narod koji vapi za jedinstvom,
slogom i konsenzusom oko temeljnih nacionalnih i društvenih vrijednosti.
Živi li Hrvatska dovoljno svoju iseljeničku zbilju i
koristi li potencijal tako brojne i uspješne hrvatske dijaspore?
Nažalost, ne živi dovoljno, to je već dobro poznata i
tužna činjenica. U svijetu je još jedna cijela Hrvatska, četiri milijuna Hrvata
živi na svim kontinentima. Gdje god jesu, uspješno su integrirani u tamošnjim
društvima, marljivi su radnici, profesori, političari, poduzetnici, sportaši.
Duhovni, kulturni potencijal tog dijela našeg naroda je velik. U vremenu teškog
gospodarskog stanja treba ukazati i na njihov materijalni potencijal u razvoju
hrvatskog gospodarstva koji još nije iskorišten. Naši iseljenici htjeli bi
investirati u Hrvatsku. Nažalost, dijele sudbinu drugih investitora sputanih
administracijom i izostankom strateških smjernica, podrške s najviših razina
vlasti koje bi trebale poticati, omogućiti uvjete uspješnog ulaganja. Usprkos
tome, u Hrvatskoj postoje tvrtke čiji su vlasnici povratnici. Prema podacima
Svjetske banke, naši iseljenici doprinose oko tri posto hrvatskom BDP-u. Uz
bankovne novčane transfere, iseljenici donose i u Hrvatskoj za vrijeme posjeta
ostavljaju gotovinu, što proteklih godina iznosi milijarde eura. Svakako bi
trebalo više učiniti da značaj hrvatskog iseljeništva u monetarnom,
gospodarskom, političkom, kulturnom i lobističkom pogledu bude još i veći.
Znamo da smo Domovinski rat iznijeli snagom povezanosti i zajedništva
domovinske i iseljene Hrvatske. Naša dijaspora je prikupila ogromna novčana
sredstva za kupovinu oružja za hrvatsku vojsku i policiju, o tonama humanitarne
pomoći da ne govorim. Našoj dijaspori treba sustavno, strateški, s povjerenjem
i ljubavlju pristupiti, i oni vraćaju stostruko. Osjetila sam to i u reakcijama
na osnivanje LTV-a. Odmah su se zauzeli i žele konkretno pomoći, uključuju se u
sve što je od općeg dobra za naš narod i Crkvu. Da vam oslikam kolika je to
ljubav i zov korijena, ilustrirat ću primjerom da jedan čovjek u svom malenom
dalmatinskom mjestu želi podići, dati izgraditi veliku crkvu, jer se njegovi
sumještani sada okupljaju u manjoj župnoj crkvici. Taj čovjek živi u Americi,
no želi podići Božji hram u svom rodnom mjestu u Dalmaciji. To dovoljno govori
gdje mu je srce.
U Velikom smo tjednu i Uskrs je tu. Dani su to
osobitog značenja za našu vjeru i dani našeg otkupljenja. Liturgija ovih dana
poziva nas na uranjanje u pashalno otajstvo. To otajstvo svatko od nas vjerom
mora zaživjeti u vlastitom životu. Vjera je potaknula i vaše crkveno i
društveno djelovanje. Kažite nam malo o svom vjerskom putu i životu u vjeri,
koji je put nepredvidljivosti i iznenađenja. Kako tu životnu nepredvidljivost
uklopiti u čovjekovu potrebu za mirom i sigurnošću?
Bitna oznaka živog odnosa s Gospodinom je
nepredvidljivost. Štoviše, to je temelj našeg bivovanja s Njim. Jer, zamislite
da smo u sve sigurni i da je sve u našem životu predvidljivo. Baš time izbijamo
tu najtemeljniju stvarnost, a to je vjerovati – potreba vjere u našem životu.
Ako je sve izvjesno, tada nemamo u koga ni što, nema potrebe u ništa i nikog
vjerovati. Dakle, ta spoznaja i činjenica, da je čovjek ovisan o svom
Stvoritelju, da On zna bolje od nas kojim putem nas upraviti, treba rađati
mirom i sigurnošću. Nesigurnost s Gospodinom je zapravo najveća čovjekova
sigurnost. I obrnuto – sigurnost čovjekova njegova je najveća nesigurnost,
čovjeku često na zabludu, propast. Čovjek precijeni svoje snage, uzoholi se,
ponaša kao da mu Bog ne treba. Biti miran i siguran, usprkos ili, rekla bih,
baš u toj nepredvidljivosti, zahtjeva i zrelost, izgradnju osobe. Nismo
statisti i ništa nam nije povjereno na gotovo. Pozvani smo razvijati se, rasti.
U rastu i sazrijevanju osobe, čovjek praksom povjerenja stječe mir i sigurnost,
kakve su pokazivali Kristovi učenici od prvih vremena naše Crkve, osobito
naši mučenici. Njima ta živa vjera, znanje u Isusovu prisutnost u njihovom
životu nije omela niti odnijela njihova stanja mira i sigurnosti, usprkos
protivštinama i kušnjama.
U Uskrsnuću svoga Sina Gospodin nam je darovao Život.
Uskrs poziva tako na novost, na snagu koja obnavlja. Što je u nama i među nama
najpotrebnije te obnove?
Čovjekova narav je pala i ona uvijek iznova treba našu
obnovu. Gospodin nam je za to dao i izvrsno sredstvo – sakrament ispovijedi u
kojem nas ozdravlja po svojim svećenicima. Ne bi li i svaka ispovijed trebala
biti uvijek iznova naš mali, ali zapravo istinski, veliki Uskrs. Tko nakon
milosti po ispovijedi ne osjeti olakšanje, izbrisanost lošega, spoznaju istine
svoga bića. Dakle, kada se kaže kako je svaka nedjelja Uskrs, a ona to jest po
euharistijskom slavlju, ja bih rekla da su i sva druga sredstva koja nam je Bog
darovao u Crkvi kao tijelu Njegova Sina, izvrsna prilika da se uvijek iznova
obnovimo, nahranimo – uskrsnemo! Uskrsnemo od svoje oholosti, ljubomore,
lijenosti, ogovaranja, laži, nevjere, osude, svega što kao ljudi baštinimo i
čega smo se pozvani odricati. Ništa to nema moć u našem životu, ukoliko to
predamo Gospodinu. Znate kako se pripovijeda, da se Isus ukazao sv. Jeronimu i
pitao ga: »Jeronime, što ćeš mi darovati?«. On mu kaže: »Svoje knjige«.
Gospodin će mu da to nije dosta. »Što onda želiš kao dar?«, upita Jeronim.
»Želiš li moj život, pokore, odricanja?« To mu je, naime, još preostalo
što bi mogao Isusu darovati. A Gospodin mu na to odvrati: »Jeronime, daj mi
svoje grijehe« . U tom kontekstu, rekla bih da trebamo obnavljati tu svijest
kako Isusa najviše darujemo predajući mu svoje grijehe. Jer smrću svakog
grijeha postajemo više slika proslavljenog Krista i Boga Oca.
Možete li našim čitateljima progovoriti o nekom svom
osobnom iskustvu Uskrsa?
Kada osoba svoje djelovanje i življenje preda u ruke
Gospodina i dopusti mu da bude Njegovom rukom vođena, vjerujte, puno je tu
svakodnevnih uskrsnih situacija kojima Bog pokazuje koliko je živ i kako je
Njegov Duh u svakom trenutku djelatan. Ne bih izdvojila nešto posebno, samo
mogu reći – već i priprema LTV-a pokazuje mi, konkretno, od osiguranja studija,
sredstava za opremu tehnikom i ostalim potrebnim, koliko Uskrsli to vodi i
rješava. Uskrs za mene nije, ili ga barem tako ne nastojim doživjeti, tek jedan
trenutak, (blag)dan. To je zaista stanje, trajna stvarnost, koju smo pozvani
uvijek iznova osvještavati – naš je Gospodin uskrsnuo od mrtvih, pobijedio je
smrt i svaki dan u našem životu želi pobjeđivati smrtnost naših ljudskih
postupaka. Kada ih njemu predamo, kada s Njim živimo, to je trajni Uskrs,
trajna pobjeda. Samo u tom svjetlu i s Njegovom milošću, ono što je naizgled
poraz, gubitak, može biti pretvoreno u pobjedu i dobitak. S Njim nam postaje
jasno zašto i neki naizgled poraz. Gospodin zaista sve preobražava. Pokazao je
to na križu prije više od dvije tisuća godina.
I za kraj, uz zahvalu za ovaj intervju, evo prilike za
uputiti uskrsnu čestitku svim našim čitateljima.
Dragi čitatelji portala Fra3, neka vam je
blagoslovljena svetkovina Uskrsa! Pratile vas milosti uskrslog Gospodina u sve
dane. Nastojte prodrijeti u otajstvo duboke Božje ljubavi koja je na križu
raspeta, koja je svojom krvlju posvetila naše živote, našu slobodu. Krist na
križu naša je neprocjenjiva, dragocjena, božanska otkupnina. Pozvani smo
primiti i pojmiti tu, ljudski mjereno i gledano, nelogičnost Kristovih
postupaka. Bog ruši ljudske granice i predrasude. Čovjek misli da smrt je kraj,
poraz. A Bog pokazuje: ne, i smrt je u mojoj vlasti. Odnosno, smrt vlasti nada
mnom nema. Veliko je to otajstvo! Ostavlja bez riječi. Možemo pred time samo
zašutjeti, to poštovati i zahvalno ljubiti. Pred time kleknuti. Teško je
mjeriti božanskom mjerom – dati se i razdavati, nesebično, do kraja, do smrti.
Ali, na to smo pozvani. Čeka nas stvarnost koju oko nije vidjelo i uho nije
čulo. Neka Bog blagoslovi naš um i osjetila, da mognemo uočavati, primati
njegove darove. Da uskrslog, živog Gospodina možemo susresti i susretati,
prepoznati i prepoznavati, kako je to u susretu s njihovim Učiteljem –
Rabbijem, bilo dano Mariji Magdaleni i Kristovim učenicima. Budimo vjesnici
Uskrsloga! Sretan Uskrs!
