Nekoliko misli fra Didaka Buntića

»Velite da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to
važnost polažem, da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je
mjerilo naobrazbe svakog naroda naobrazba njegove žene.« (O školovanju žena)

»Jedno, što vam ne mogu za dosta preporučiti i na srce staviti, da naime
prava vrijednost čovjeka, redovnika i svećenika ne ovisi toliko o nauku i
učenosti i korektnom vladanju koliko o unutarnjem duhovnom životu. (…) Naša
otadžbina treba duhovnika, a ne lakoumnih i ispraznih redovnika.« (Iz pisma bogoslovima u Lille, 1921.)

: »Bogu vjeruj, moj viteže, da sam sve učinio što sam moga, da spasim ovu
jadnu sirotinju od propasti. Pa i tako mi nije uspjelo potpunoma, a ono mi je
čista savjest, jer sam stotine svojih ručaka i večera razdijelio samirućim i
stotinama bijednih život bar za dan produžio.« (Iz pisma dr. Isu Kršnjaviju)

»Ali vajme meni o čemu ja pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem
na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našega bijednoga i siromašnog
naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim
očima ove nemile prizore, ove bijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi
ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene,
obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego
se teturaju po kućama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog živog ajvana,
povrće, korjenje i zelenu travu. I šta sad?… Kad je ovo ovako, ja vašu
preuzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom, ako nam ne možete povratiti mira,
ako nam nema hljeba, a Vi nam pribavite nekoliko starih lađa i nas turite niz
Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti
koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti k onoj zemlji odakle
se čuje Božji glas te se evanđelje mira i pravde za sve narode, male i velike
navješćuje. Morientes Te salutant!« (Iz pisma barunu Sarkotiću, upravitelju zemaljske vlade u Sarajevu)

»Onu, velim, vjeru živu, djelotvornu, vrhunaravnu, temelj svih krjeposti,
Božji dar, koji silazi odozgo od Oca svijetla, koju treba izmoliti ustrajnim,
gorljivim molitvama i razmišljanjima, polučiti i sačuvati.« (Iz pisma dr. Kršnjaviju)

»Sjetimo
se, braćo, i imajmo uvijek pred očima, da smo duhovni stalež, da smo duhovnici:
pa zašto da se takvim nazivamo ako nemamo unutarnjeg života – lucus non
lucendo. Koju funkciju može s uspjehom vršiti takav jedan isprazni i bez ikakva
unutarnjeg života svećenik-redovnik: zar funkciju učitelja, pastira, suca,
liječnika spavši na jedno prosto klepetalo? Zar je duhovni leš u stanju na
život probuditi, zagrijati, ohrabriti i okrijepiti ikoga? – Ne! On je jedino kadar
da ga okuži, zarazi, usmrti!« (Iz okružnice svoj braći)

»Tresu
nas najžešće oluje, ali snage dobro učvršćene korijenima prave vjere i bratske
ljubavi, nenagrižene ugrizima nesloge, ne čupaju se lako niti lome, kojima se i
vi, braćo, oprite čvrsti u vjeri. (Iz okružnice svoj braći)

»Pred
oči vam stavljam slavne primjere naših pređa, kojima nije nedostajalo
pobožnosti. Postojani u katoličkoj vjeri, uvijek podložni svetoj Rimskoj Crkvi
nasljedujmo poniznost Gospodinovu. Sami prosvijetljeni ovim svijetlom,
rasvjetljujte tamu opakoga materijalističkoga vremena i egoističkoga. Tražite
samo Krista i njegovu pravednost!« (Iz okružnice svoj braći)

»Bez
muke nema nauke! Da vas sve peku na ražnju, ne kričite, jer kad to podnosi
nježni Francuz, kako da ne biste mogli vi – gordi Hercegovci!« (Iz pisma bogoslovima u Lille, 1921.)

»Iako su takova vremena da se čovjeku nemili ništa drugo pisati osim
Jeremijinih lamentacija, to si ipak za dužnost smatram da Vam povodom slavnog
uskrsnuća našeg Gospodina podastrem doli svoje, doli čitavoga zavoda srdačne i
smjerne naše čestitke. Uskrsnuće nam Gospodnje daju snagu, a i nadu da će i
našem raspetom narodu osvanuti jednom danu uskrsnuća i slobode iz ovih
neizrecivih patnja i muka, kad ćemo Vam vesela srca moći kliknuti radosni: Alleluja!« (Uskrsna čestitka iz 1917.)