Svaka sigurnost svijeta samo je prividna i nema nikakve vrijednosti, niti uloge, za naš vječni spas.
Isus stoji pred velebnim jeruzalemskim Hramom, ponosom Židova, te svojim suvremenicima upućuje zastrašujuće riječi o razorenju blistavoga Hrama. Zacijelo je to moralo izazvati bujicu negativnih osjećaja sugovornika prema Isusu, tà drznuo se dirnuti u Svetinju i ponos! Ali, ipak suzdržano pitaju kako i kada će to biti. Tu Isus progovara o stvarima koje se imaju dogoditi prije konačnog ”kraja”. Sve pobune, katastrofe, gladi, pošasti, strahote, znakovi na nebu…, jesu pokazatelji konačnih događanja, ali nikako kraj! Mnogi će nagoviještati okončanje svijeta, zvati sebe mesijama, ali koji budu imali sigurnost u Bogu, a ne u sjaju svijet, ne trebaju osjećati strah. Bog jest životna sigurnost i Isus poziva na čvrst odnos s Bogom, koji nikakav, pa čak ni egzistencijalni, strah neće moći poljuljati. Strahu nema mjesta u sigurnosti: jedno je oprečno drugom. Iz sigurnosti u Boga i dubine vjerničkog odnosa s njime u najtežim će trenucima vjernima doći na usta mudrost kojoj se neće moći oduprijeti protivnici (Lk 21, 15). Dramatičan je završetak Isusova govora o konačnom kraju, jer i najbliži, obitelj, ustaje na onoga koji se u Boga uzda, konačno: ”Svi će vas zamrziti zbog imena mojega” (Lk 21, 17). Ali, Isus, navjestitelj Radosne vijesti, raspliće svoj govor slapom nade: ”Ali vam ni jedna vlas s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 18-19). Nada ne postiđuje, a postojanost hrani nadu koja je put da vječnosti. Zar Krist ne zvuči uvjerljivo: ”Uspravite se i podignite glave jer se približilo vaše otkupljenje” (Lk 21, 28)? Na nama je da imamo povjerenje i sigurnost koja nam se čudesno ulijeva kroz sakramente i svjedočki vjernički život, a nikako ne kroz ispraznu slavu, sjaj i blještavilo prolaznog svijeta.
