Bog skrivenog lica

Čini se da umjetnicima u povijesti kršćanske ikonografije slikovna prezentacija Boga Oca nije predstavljala znatniji problem: obično ga se prikazivalo kao starca s dugom sijedom bradom, koji je običnom promatraču ulijevao više strahopoštovanje nego li povjerenje. Prikaz Sina jest zapravo najrasprostranjenija slika u povijesti umjetnosti. I maleno će dijete bez ikakvih problema sebi predočiti lik Isusa Krista, lik druge božanske osobe. Potpuno je drugačija situacija s trećom božanskom osobom, s Duhom Svetim. Zaista je čudno kako nitko nije uspio oslikati osobu ili oblikovati ljudski lik koji bi personificirao Duha Svetoga. Ako je, kojim slučajem, bilo nekakvih pokušaja, prošli su više-manje nezapaženo. Veliki Tizian nije imao većih poteškoća prikazati Oca i Sina kao dva ljudska lika koja izazivaju strahopoštovanje. No, za treću Osobu Presvetog Trojstva nije mu preostalo ništa drugo nego, između Oca i Sina, dodati malešnu golubicu. Dakle, Duh Sveti bez ljudskog lika. Bog bez lica ili, točnije rečeno, skrivenog lica.

Bilo kako bilo, prema shvaćanju Novoga zavjeta, blagdan Duhova ili Pedesetnice je spomendan kad je Krist preplašenu učeničku zajednicu podario Duhom Svetim. Učenici su taj dar na rođendan Crkve shvatili kao zadaću i misionarski nalog da idu i propovijedaju Radosnu vijest cijelomu svijetu. Prestrašena i zbunjena grupica apostola, snagom Duha, postala zajednica sposobna biti jedno srce i jedna duša.

No, što mi, današnji vjernici, imamo od svega toga što je, rekli bi neki, bilo nekad davno?

Ako ćemo iskreno… Sam blagdan Duhova je bezličan i teško shvatljiv. Ako uzmemo u obzir božićnu romantiku i uskrsnu dramu, ovaj je blagdan bez emocija. No, blagdan Duhova ne slavimo kao događaj koji se dogodio nekad davno, nego kao blagdan vlastitog doživljaja onog “skrivenog” Boga – Duha Svetoga. Govoriti danas o Duhu Svetome znači razmišljati o sebi, o vlastitom proljeću.

Pozvani smo skoro ateistički vjerovati u Boga, vjerovati kako bismo se osposobili za “prazninu”, nadati se u stavu “nedostatka i odsutnosti” kako bi “skriveni” Bog našao još slobodnog prostora kod nas i u nama, gdje bi se mogao nastaniti i obnoviti i nas i lice zemlje. Učenici su se bili zatvorili. Boje se. Ne znaju što ih čeka. Hoće li završiti kao i Učitelj? Isus dolazi i reče im: “Mir vama! ” Nije to bio mir spokoja i tišine, nego mir nade i odvažnosti, napustiti ukočenosti i mrtvilo, napustiti strah i egoizam. Mir kojemu je ime vjera i pouzdanje, a ne navika i kalkuliranje, on je hod angažiranog nepopravljivog optimista, i kroz životne “praznine”… U takvom “prostoru” omogućuje se dolazak i djelovanje Duha Svetoga, u nama i po nama. Kroz “prazninu” stječemo hrabrost i samopouzdanje kako bismo mogli hoditi “novim putem” i s novim “licem”.

“Care nebeski Utješitelju,
Duše Istine, koji si svuda i sve ispunjavaš,
Riznico dobara i Darovatelju života,
dođi i useli se u nas, i očisti nas od svakog grijeha
i spasi, o Preblagi, duše naše.”