Ključ Kraljevstva

Marko nam govori kako su učenici tražili od Isusa prva mjesta u Kraljevstvu. Gospodin im to ne garantira, ali im ipak daje ključ vrata koja vode do “prvih mjesta u Kraljevstvu”, no učenici su ostali iznenađeni. “Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge”. (Mk 10, 44-45).
U njegovoj zajednici nema mjesta za visoke časti i položaje. Smisao svega jest služiti bližnjemu, biti svima sluga, biti među svima posljednji. Isus se prvi držao tog načela. Potrebno je umrijeti da bi se živjelo.

Uzalud je svaki pokušaj da se izgradi kršćansko društvo, a da se ljudi doista ne obrate; da se javni život uredi po Božjim zapovijedima, a da se ljudi u sebi ne promijene. Jao članovima Crkve (Mk 10,35-45) – makar poput Jakovljevih pripadali apostolskom zboru – ako bi se među drugim vjernicima željeli istaknuti, svoj prestiž utvrditi, ikako drugačije nego što je to učinio Onaj koji “nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge”. Nije to teorija nekog posebnog puta kršćanske mistike, nego stalna Božja misao kroz svu Bibliju. Budućnost, vječnu budućnost stječe samo onaj – sluga Božji – koji je spreman žrtvovati život za druge; pravu će svjetlost vidjeti samo onaj koji je spreman odreći se svog vida da bi drugi progledali; zlo u sebi i u svijetu pobjeđuje samo onaj koji preuzima na sebe odgovornost za krivnju drugih (Iz 53, 10-11). O tome nas uči prorok Izaija. A Isusov život, smrt i uskrsnuće, zajedno sa životom, smrću i uskrsnućem svih onih koji ga slijede, samo je ostvarenje tog jednog spasenjskog Božjeg nauma. Nebesa, svod nebeski, u tijeku dugih stoljeća vjerničke misli stoji kao neprobojna pregrada između ovoga svijeta, u kojemu je čovjek osamljen i otuđen, i željenog svijeta pravog očovječenja u Bogu.

Pravi svećenik nije onaj koji se postavlja između Boga i ljudi, između “zemlje” i “neba” da bi posredovao, nekako prenosio ljudske molitve Bogu i Božje milosti ljudima, pazeći ipak da se sačuva ta udaljenost i ta pregrada koja opravdava njegovo postojanje. Doista je Veliki svećenik samo onaj koji probija pregradu: Isus Krist koji “prodrije kroz nebesa” (Heb 4,14-16). Zato se u času njegove uskrsne smrti zastor, što je u jeruzalemskom Hramu dijelio Božje prebivalište od prostora za ljude, razdro od vrha do dna. Isus je uklonio, upravo razderao pregradu, savladao udaljenost između Boga i čovjeka, tako što je sav izgorio kao žrtva nesebične ljubavi. Drugačije se ne može biti svećenik, sudionik i suradnik Kristova svećenstva – ni u služiteljskom svećenstvu sakramenta reda, ni u kraljevskom svećenstvu krsta i potvrde.