Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ.
Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Gospodin
ne ubraja krivnju
i u čijem duhu nema prijevare!
Grijeh svoj tebi priznah
I krivnju svoju više ne skrivah
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,
I ti si mi krivnju grijeha oprostio.
Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!
Svatko od nas ima iskustvo
grijeha i grješnog stanja u kojem smo se nalazili. To stanje uvelike ograničava
čovjeka. Sputava ga u izgradnji samoga sebe, ali i u izgradnji istinskih odnosa
s drugim ljudima, posebice onim bliskima. Čovjek se ne može posve dati drugome
kad je u stanju grijeha, jer je njegov najkvalitetniji dio upravo sputan i
zamagljen. To je onaj dio koji nas veže s Bogom, dio koji nas ujedno povezuje i
s ljudima, sa zajednicom u kojoj živimo. Nepriznavanje grijeha ide dotle da se
u pokušaju zatiranja počinjenoga tvori određeni vrlog grijeha iz kojeg se
kasnije teško izvući. (Fra Ante Vučković u svojoj knjizi Vrtlog grijeha izvrsno tumači to stanje.)
No, samo priznanje grijeha
dovodi do istinskog odnosa s Bogom, a onda i sa svima drugima. Pred Bogom je
nemoguće sakriti nešto. On je istina koja se ne može zatirati i sve vidi onako
kakvo jest, jer upravo jest »onaj koji jest«. Stoga svako naše prikrivanje
istine izgleda smiješno i u takvoj radnji čovjek pada nisko ispod svoga
dostojanstva. Psalmist daje jedinu ispravnu i potrebnu odluku koju treba
donijeti čovjek kad sagriješi: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj.« S
priznanjem čovjek ne priznaje samo svoju grješnost, nego priznaje da nije veći
od Boga. Priznaje da njegovo ja može prebivati jedino u Božjem jesam.
Ne može se čovjek uzdizati iznad Boga, a prikrivanjem istine upravo to čini.
Tako se priznanjem grijeha
čovjek oslobađa iz vrtloga koji ga guši i sapinje. Bog ga izbavlja iz tog
stanja i okružuje ga spasenjem. No taj krug kojim čovjek nanovo biva okružen
nije nešto što sputava čovjeka. Naprotiv, on ga sam naziva radošću. Radošću
koja u istini ostvaruje mogućnost novih odnosa. Odnosa s Bogom i s ljudima.
Započinje novo stanje. Stanje rasta, izgradnje i napredovanja na svim poljima
čovjekova života. Bog je ono utočište kojemu se možemo uvijek obratiti u
jednostavnosti i iskrenosti srca. Njegove riječi ne osuđuju. On nudi novu
priliku. Priliku radosti. Priliku spasenja.
Okruži nas, Gospodine, radošću
svoga spasenja!
