U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i
izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u
osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i
odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto,
u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz
svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i
sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
(Mk 6, 30-34)
Nakon
neuspješnog propovijedanja u rodnom kraju, Isus obilazi okolna sela i
propovijeda onima koji ga žele slušati. Zadaću propovijedanja konačno daje i
svojim učenicima te oni po dvojica idu u okolne gradove i sela propovijedajući
obraćenje, izgoneći zloduhe i ozdravljajući bolesne. Tu moć primili su od
samoga Isusa primivši zadaću poslanja. Isus ih šalje, postaju njegovi
poslanici, apostoli. (usp. Mk 6, 1-13) Nakon mnogih čudesa i uspjeha
propovijedanja vraćaju se onome koji ih je poslao kako bi ga izvijestili o
svemu što se događalo, o tome kako su činili i naučavali. Ovdje se krije velika
pouka za sve one koji su primili službu naučavanja u Crkvi. No, nisu samo
posvećeni službenici, svećenici i biskupi, primili tu zadaću. Tu smo zadaću primili
svi u činu svoga krštenja, odnosno pritjelovljenja Kristu. Krštenjem smo
postali dio njegova tijela i pozvani smo, kao udovi, slušati upute Glave kako
bi cijelo tijelo skladno djelovalo. Biti ud i slušati upute znači biti manji i
poslušan. To će reći, biti članom Crkve, Kristova tijela, znači biti sposoban
slušati, primiti riječ i činiti onako kako Glava hoće. Ne činiti svoju volju,
ne provoditi svoje zamisli, nego sprovoditi Božju volju u svojim životima.
Znati što Bog
traži od svakoga od nas jako je teško. Stoga Isus i šalje svoje učenike u osamu
kako bi se od navještaja i susreta s ljudima povukli u sebe, kako bi mogli
osluhnuti Boga, primiti njegovu riječ i tu riječ drugima pronositi. Povratak u
osamu također označava malenost jer čovjek nije sposoban vlastitim silama
propovijedati i učiti druge. Potrebna mu je pomoć od Boga. Na kraju krajeva,
njegova riječ i jest sadržaj navještaja pa se bez osamljenosti u Bogu ne može
ni naviještati njegova riječ. To nam u ovome odlomku svjedoče apostoli koji se
nakon plodna propovijedanja opet vraćaju Izvoru, onome od koga su potekli. Oni
nam tim činom govore da se uvijek iznova trebamo vraćati Kristu koji je pravi
pastir svojih vjernika. Kod njega je riječ, uputa, i uvijek se od njega treba
tražiti blagoslov za novo poslanje. Isus je neiscrpni izvor Božje objave, a
učenici su gladni riječi – Boga. Okusivši vodu s njegova izvora osjetili su
blagostanje koje prati onoga koji se posve preda pod Božje vodstvo. (usp. Ps
23) Tako i narod, slušajući propovijedanje apostola i gledajući čuda koja su
činili, traže ih želeći još primiti od njih. Žude za izvorom i prate korake
apostola. Koliko je velika žudnja za Bogom govori nam i činjenica da su se
ljudi strčali iz svih gradova i da su pretekli lađu u kojoj su bili Isus i
učenici. Ljudi, izmoreni svakodnevnim životom i mnogim razočaranjima na
području vjere, prepoznaju Krista kao onoga koji ima riječi života vječnoga. I
unatoč razočaranjima, umoru i svakodnevnim poslovima, narod trči Bogu. Žeđ za
Bogom ne čini da narod malakše, nego čini upravo suprotno – daje narodu snagu
za trku života, za susret s Početnikom i Dovršiteljem naše vjere. (usp Heb 12,
2) I Isus ne ostavlja narod, ne okreće lađu u suprotnom smjeru kako bi se
učenici odmorili od navještaja, nego nastupa on – Učitelj – i poučava ih
mnogočemu. (usp. Mk, 6, 34) Ona slast koju je narod okusio u propovijedanju
apostola svoju puninu dobiva upravo u Kristovom propovijedanju. Apostoli su
propovijedali Riječ, a sada Riječ otkriva samu sebe. Tako nas evanđelist u
ovome izvještaju uči kako je početak i dovršetak svakog navještaja upravo u
Kristu. On daje poslanje i prati navještaj koji konačno vodi do njega, do samoga
Boga.
Kako je već
rečeno, ovome izvještaju prethodio je izvještaj o Isusovom neuspješnom
propovijedanju u vlastitom kraju. Narod koji ga je poznavao nije se mogao
poniziti i prihvatiti njegovu riječ. Nisu mogli postati manji i poslušni.
Ostali su zatvoreni za riječ života. Ostali su žedni na izvoru života. Biti
manji i poslušni čini nas sposobnima biti pod vodstvom Pastira. A biti pod
njegovim vodstvom ne znači biti sputavan i omalovažavan. Biti pod njegovim
vodstvom znači biti uvijek na izvoru života i nikad ne oskudijevati. Molimo
Boga da nam dade milost malenosti kako bismo mogli biti u njegovom stadu i kako
bismo neprestano slušali njegov glas koji nas poučava o mnogočemu.
