U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«
»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže mu Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’« (Lk 16, 19-31)
Pred nas su stavljena dva čovjeka:
bogataš i siromah. Siromah se zvao Lazar i ležao je bolestan, sav u čirevima,
pred bogataševim vratima. Možemo zaključiti kako je život tom siromahu bio jako
težak. Bio je siromašan, a uz to je bio i bolestan. Još je sjedio pored
bogataševe kuće i priželjkivao je nasititi se onim najmanjim – onim što je
padalo sa stola, dakle s otpacima. No, bogataš to nije ni primijetio niti je
što poduzeo oko siromaha. Siromah se mučio u svojim bolima i kao takav u boli
je umro.
Iako je drugi čovjek bio bogataš, to ga
nije činilo u biti drugačijim od siromaha. Naime, i on je bio samo čovjek.
Izvana se možda činilo kako su to dva različita stvorenja i kako im se treba
obraćati različitim stavom, kako jedan zaslužuje, a drugi ne zaslužuje
poštovanje. No, ispod svih tih razlika stoji ključna jednakost svih ljudi pred
Bogom. Obojica su umrla. Siromah je u raju, a bogataš u mukama. Kao da se
situacija okrenula. Ali situacija se nije tada okrenula u korist siromaha.
I nisu njih dvojica stavljena kao
oprečnost jedan drugome zbog svoga staleža ili imovinskoga stanja ili životnih
muka. Možda uopće nisu stavljeni kao oprečnost. Siromah je bogatašu stavljen
kao mogućnost, kao prilika. Bogataš je mogao svoje buduće stanje promijeniti
brigom o siromahu. Mogao je i on biti u krilu
Abrahamovu, ali morao je za to prvo priznati ovoga siromaha svojim bratom.
Jer kako bi obojica mogli biti u krilu
Abrahamovu, a da se ne smatraju braćom?
Isus nas ovom prispodobom poziva na
milosrđe prema svim ljudima i na prihvaćanje svih bez razlike u njihovim
životnim stanjima ili stanjima na bankovnom računu. Isus traži da prepoznamo u
drugima Božju djecu, svoju braću i da pomažemo jedni drugima na svojim putovima.
I uočimo još jedno. Siromah se zove
Lazar, a bogataš nema svoje ime. On je bezimen, bezličan, neprepoznatljiv.
Nemojmo sebi nikad dopustiti da ostanemo neprepoznatljivi, nego neka nas drugi
prepoznaju po našim djelima milosrđa i neka nas prepoznaju u imenu Isusa
Krista.
