U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« (Mt 28, 16-20)
Bitan dio našega života
čine odnosi. Čitajući knjigu, uranjamo u odnos s napisanim. Promatrajući sliku,
poniremo u odnos s naslikanim. Gledajući film, otvaramo se prikazanom. Međutim,
sržni dio naših odnosa čine međuljudski odnosi. Oni su raznoliki. Ponajprije
imamo iskustvo obiteljskih odnosa, odnosa s prijateljima i poznanicima,
kolegama s posla itd. Svi ti odnosi mogu funkcionirati na različite načine.
Postoje zdravi i otvoreni odnosi; načeti i mučni odnosi; odnosi koji guše i
opterećuju; odnosi koji zarobljavaju i ne otvaraju prostor slobode. Malo je
osoba koji imaju ili grade zdrave odnose. Razlozi za to su različiti. U
korijenu svih leži jedan – odnos s Bogom. Uranjajući u današnji evanđeoski
odlomak možemo primijetiti tri bitne sastavnice odnosa s Bogom: slušanje,
klanjanje i poslanje.
Slušanje. »Jedanaestorica pođoše u
Galileju na goru kamo im je naredio Isus.« (Mt 28,16) Isusov učenik živi od odnosa s njegovom riječi. Kraj nje se
može proći nemarno; može ju se zagrebati samo površinski, ali onaj koji joj se
otvori kuša njezinu snagu i živost. Počinje živjeti od nje. Hraniti se njome.
Kada ju jedanput kuša, otkrije kako je sve bljutavo u usporedbi s njome. Ona mu
daje snagu u teškim trenutcima, podiže ga u trenutcima slabosti, povija ga u mukama
ranjenosti, zacjeljuje ga u životnim lomovima. Njoj uvijek treba otvarati
prostor. Slušanjem.
Klanjanje. »Kad ga ugledaše, padoše
ničice preda nj. A neki posumnjaše.« (Mt
28,17) Koljena su za Židove bila znakom snage. Ovdje učenici prigibaju koljena.
Svi to čine. Međutim, njihov vanjski čin ne odgovara nutarnjem stanju. Neki
sumnjaju. Kolebaju se. Zdvajaju. Razdijeljeni su iznutra. Njihova nutarnja
razdijeljenost znak je da Gospodinu Isusu još ne pripadaju potpuno. Postoje
osobe koje su redovito u blizini svetoga, u Božjoj blizini, ali ih ta blizina
ne dotiče. Ne mijenja ih. Njihovi vanjski čini u raskoraku su s nutarnjim
stanjem. Klanjaju se klečeći, ali ne i u duhu i istini. Za odnos s Bogom u duhu
i istini to je potrebno. Prignuti svoje koljeno i priznati da moja snaga ne
leži u meni nego u onome koji mi daje snagu (usp. Fil 4,13). Klečeći se otvaram
Božjoj snazi.
Poslanje. »Isus im pristupi i
prozbori: Dana
mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve
narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što
sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« (Mt 28, 18-20) On je prvotno pozvao svoje učenike
i dao im poslanje. Sada će to činiti oni. Njegovo poslanje povjereno je njima.
Bez obzira na nutarnje zdvajanje, na krhku i nepostojanu vjeru. Njime
privučeni, poslani su druge »uvlačiti« u odnos Boga trojstvene ljubavi.
Presveto Trojstvo je »svetkovina
vazmenog otajstva u kojemu Bog progovara čovjeku o darovanosti susreta koji za
čovjeka postaje prostorom življenja.« (I. Šaško) Bog je utjelovljenjem vječne
Riječi postao povjeren ljudskoj blizini. Ušao je u odnos s čovjekom. Naš je
život prostor u kojemu ga možemo prepoznati. Potrebno je otvoriti se Njegovoj
blizini. Ući u odnos s Njime. Unatoč ranjenosti i načetosti duha, životnim
pogrješkama i promašajima, vrludanjima i nesnalaženjima, u onome trenutku u
kojemu čujemo riječi: »Milost Gospodina Isusa Krista,
ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!« otvaramo se onomu koji nas povezuje i koji je u
našoj blizini. Tako Presveto Trojstvo, nerijetko apstraktno i daleko mišljeno,
najednom postaje blisko i prisutno. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
