U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« (Mt 16, 13-19)
Ponekad nas sasvim
jednostavno pitanje znade staviti u nezgodnu situaciju. Djelomično zbog
neočekivanosti određenog pitanja, djelomično zbog usvojenog mišljenja da nas
ništa ne može iznenaditi, djelomično zbog uvjerenja da smo nadišli određenu
problematiku. Pokušajte nekada upitati osobu iz vaše blizine da vam govori o
Bogu. Vjerujem da će mnogima tako jednostavan zahtjev sadržan u pitanju biti
neobičan i neočekivan. Ipak on postaje neizbježan.
Sada odlazimo u Cezareju
Filipovu. Ulazimo u neobičan događaj. Isus postavlja pitanja. Najprije o tome
što drugi govore o njemu, zatim što njegovi učenici mogu kazati o njemu. Dok
god prvoga pitanja slutimo da se više učenika uključilo u odgovor, kod drugoga
pitanja imamo odgovor iz usta jednog jedinog učenika – Šimuna Petra. Odgovori
na prvo pitanje nisu potpuno krivi, ali
izrečeni su nepotpuno. Svaki od njih ima nešto što bi se moglo pripisati Isusu,
ali nijedan nije potpun. Međutim, u odgovoru Šimuna Petra vidimo potpunost. Kod
odgovora na prvo pitanje, ljudi iz vlastitog doživljaja govore tko je Isus. Kod
odgovora na drugo pitanje, sam Bog Otac daje Petru objavu o Isusu.
Ovdje je važno primijetiti
da se potpun odgovor na pitanje tko je Bog za mene krije u vlastitom iskustvu
susreta s Bogom. Zašto? U odgovoru na to pitanju otkriva se još jedna važna
činjenica. Otkriva mi se tko sam ja. Jasnoća ovoga otkrića krije se u činjenici
da nakon što Petar ispovijeda svoju vjeru u Krista, Krist njemu govori tko je
on. Pri spoznaji Boga otkriva mi se i vlastita samospoznaja. To je snažno
iskusio i drugi apostolski prvak – sv. Pavao. Njemu se sâm Gospodin Isus
objavljuje na putu u Damask. Kasnije će po polaganju Ananijinih ruku progledati
i primiti dar Duha Svetoga. Pavao otkriva sebe u Božjemu pogledu.
Za razliku od Pavla, koji
je snažno i neobično zahvaćen Kristom, Petrov odnos s Isusom je slojevit i
složen. Prolazi kroz mnoge uspone i padove. Nije lišen kušnji i posrtanja.
Unatoč takvom odnosu, važno je primijetiti kroz cijelo evanđelje jednu činjenicu
– Isus se nikada ne odustaje od Petra. I u trenutcima kada Petar ne želi Isusa
u svojoj blizini, Isus ipak tu ostaje. Ne odustaje od čovjeka. Slično je i kod
Pavla. Bez obzira na sve što je činio, Bog nikada od njega nije odustao. Bitno
je primijetiti da je prostor odnosa s Bogom jedini u koji možemo ući takvi
kakvi jesmo bez straha da ćemo biti osuđeni. Naši promašaji i nesnalaženja,
grijesi i ranjenosti, tuđa nametnuta mišljenja i obziri nisu razlog Božjega
bijega od nas. Ali nam upravo oni mogu pomutiti sliku o Bogu toliko da od njega
pobjegnemo.
Svetkovina Petra i Pavla
je prilika za novi susret s Kristom. On se može dogoditi na najobičniji mogući
način – kroz sakrament pomirenja i euharistije – u koji redovito ulazimo. Ali
su upravo ova dva sakramenta prilika za susret s Bogom koji mi govori o sebi te
za ponovno otkriće samoga sebe u Božjemu pogledu. To su dragocjeni trenutci u
kojima se može razbistriti kriva slika o Bogu te pročistiti vlastito ili
nametnuto iskustvo Boga. Jedino Božji pogled daje ispravan uvid u stanje
vlastitog duha. Od preciznog razumijevanja toga pogleda ovisi odnos s Bogom.
