Riječ o riječi

Odmalena mi Uzašašće nije bilo jasno. Stoje učenici i Marija, a pred njima Isus. Najednom zapuše vjetar, otvori se nebo, a on uzađe. Učenici i Gospa gledaju u nj, dive se i padnu na koljena. Sve je puno svjetla. Ne znam za Gospu i učenike, ali meni u ovom trenutku sve postane nejasno. Zašto se ovo dogodilo? Zašto je taj događaj tako važan da imamo svetkovinu, da ga učimo u školi, da ga razmatramo u krunici?

Koliko li je samo stamen bio taj stav u čovjeku koji trenutke pred svoju smrt koristi da bi punih pluća govorio o - ljubavi! Ali stvarnost koja još više oduševljava je spoznaja da je svakog od individua koje je susreo u svom životu nazvao prijateljem! Ta jednako je umro za Pilatovo i Petrovo otkupljenje. A veli da nema veće ljubavi doli one kada se polaže život za prijatelje.

Vinogradar je Bog-Otac, onaj koji nas čisti od naših nečistoća i grijeha. To se najbolje očituje po sakramentu svete ispovijedi. Taj sakrament je susret loze i Vinogradara, vjernika i Milosrdnog Oca koji prašta grijehe. Ti si loza koju je Vinogradar-Otac očistio od grijeha. Isus je trs koji nas drži povezane, koji je Put do Oca, koji nam je rekao Istinu i preko kojega smo zadobili Život.

Vrijedni smo ga samo ako gledamo u daljinu s njim, samo ako na putu i u ograđenom prostoru napravimo mjesta za nepoznate ovce čije je ime spomenuo i koje su potrčale slušajući njegov glas.

Zgoda o učenicima na putu u Emaus pokazala je da današnji vjernici i ostali ljudi mogu susresti Isusa u liturgiji Crkve gdje se njegova djela i riječi uvijek iznova naviještaju.

Ono što diferencira Tomu od Petra i ostalih apostola jest činjenica da sv. Toma nije povjerovao Crkvi. Naime, Toma više nema na raspolaganju samo puke glasine, već njemu i okupljena zajednica predvođena Petrom tvrdi kako je vidjela živoga Krista. Tako nam ovaj evanđeoski odlomak govori o potrebi povjerenja u Crkvu. Možemo se zapitati koliko mi danas vjerujemo Učiteljstvu Crkve? Koliko poštujemo autoritet Petrova nasljednika? Pristupamo li sakramentima s dužnim poštovanjem? Uzdamo li se dovoljno u to da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska?

Njegovo je uskrsnuće univerzalni događaj jer je i smrt univerzalni događaj. Nema ljudskoga bića koje svojim rođenjem nije osuđeno na smrt. A sada smo u Kristu osuđeni na uskrsnuće, osuđeni na novi život po vjeri u Isusa Krista (usp. 1Kor 15).

Pitam se: Odakle ti tolika ljubav? Kako da se ne raspadnem od tolike lavine milosrđa unatoč mojoj grešnosti i što Ti vidiš toliko dragocjeno u meni, a ja ne?

Isus je sâm prošao put pšeničnoga zrna u otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća i daje nam se kao kruh na euharistijskomu stolu. Želimo li svoj život sačuvati za vječnost, valja nam se ne štedjeti nego razdavati. Neka nas blagovanje njegova tijela ojača da i naši životi mognu postati životi za druge, da mognemo – lomeći se poput kruha – ustrajati u teškim trenutcima koje nam naši svagdani donose.