O takvoj bezinteresnoj ljubavi nema smisla ni govoriti. Ulazimo u opasnost da promašimo bit. Brate i sestro, Isus računa s tobom. Ne pita te ništa. Doslovno ništa. Samo: »Ljubiš li me?«
Uskrsnuće smo zavili u platna našega jezika, obukli ga iako je ono tako ozbiljno, zahvaća cijelu našu zbilju da ga se ne može sabiti u ove naše ljudske, siromašne, ograničene riječi. Ono je toliko stvarno da ga se jedino može živjeti.
Na Posljednjoj večeri Krist nam se otkriva kao Bog koji nam služi i koji nam se dariva
Zaista, vječni Cvijet poslao je svoje Sjeme da pavši na zemlju umre, donese obilan plod te svi procvjetamo na Njegovu sliku. Zato cvjetnica.
Grijeh priječi čovjeku da se razvije u slobodnog i autentičnog (ne autarkičnog!) pojedinca. Kršćanstvo Isusa Krista gleda kao „čovjekovog osloboditelja od grijeha“ koji je primjer i put koji vodi k Ocu.
Prkosni lik u ovoj priči koji se nikako ne mijenja, je otac, otac koji je izgubljen u samo jednoj stvari: Ljubav. Ona je ta koja mu priječi da se ne mijenja i da djeluje samo po njoj, a da druge mijenja pomoću nje.
Promjene počinju uvijek od nas samih. Kada se mi promijenimo i obratimo, onda ćemo moći i druge mijenjati i obraćati, svjedočanstvom svoje vjere, svojim životom pokazati kome pripadamo.
Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim. Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem. Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu.
Želimo li biti mlaki pa da budemo beskorisni i kao takvi bačeni? Ja ne! Pa promislimo o našim riječima i djelima, o sitnicama. Trgnimo se, zapalimo! Budimo sveti! U malome i u velikome.