Ovu zadnju nedjelju Došašća Crkva pred nas stavlja lik Marije potičući nas da se preispitamo jesmo li ovo vrijeme iščekivanja proveli u njenom društvu trudeći se s njom pripraviti Betlehem u svom srcu.
Nama kršćanima bi ta radost trebala biti na prvom mjestu; no, čini mi se da ponekad naglasak više stavljamo na žalost, trpljenje i muku. To je također put kršćanstva, ali ako to nije prožeto radošću, uzalud su nam sva trpljenja ovoga svijeta...
Bog govori čovjeku, ali Božji govor je nenametljiv zato što Bog poštuje čovjekovu slobodu... Njegovu utjehu trebamo primiti i čuti u tišini našega srca.
Nerijetko se dogodi da smo negdje fizički prisutni, a misli su nam daleko od konkretne situacije u kojoj se nalazimo. Isus odmah usmjerava svu našu pažnju na sebe. Podsjeća nas da bdijemo.
Bajke počinju s rečenicom „živio jednom jedan kralj...“ i završe se ovako ili onako. Naša priča i naš Kralj ne završavaju. On je uskrsnuo, živi i neumorno putuje s nama, u komadiću Kruha.
U razmišljanju nad ovim evanđeljem želio bih se zaustaviti nad likom trećeg sluge. Onog koji - tako izgleda - nije uradio ništa loše, nije čak ni potratio svoj novac uludo, već ga je spremio i sačuvao za gospodara. No, zašto mu je onda dosuđena takva kazna?
Prava budnost nije samo izvanjsko stanje čovjeka, nego je ona stanje srca koje je spremno u svako doba...
Nasljedujmo jedinoga našega vođu, davatelja Novoga Zakona ponizno služeći braći kako bismo bili uzvišeni, kako bismo ušli u novost života.
U svecima, čiju svetkovinu danas slavimo, prepoznajemo Gospodinove riječi blaženstava i njihovo obistinjenje u njima