Kad ih je upitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ samo se Šimun Petar usudio reći ono na što ih je Isus navodio tijekom tri prethodne godine.
Danas je također česta ova pojava formalnosti vjere: činiti ono što se od nas traži: odlazak nedjeljom na svetu misu, poštivanje vjere, odrađivanje pobožnosti i slično. Mislimo da smo blizu Boga, no srce nam je daleko.
Kad te netko vidi onakvim kakav jesi – čini te gorim…boljim će te učiniti tek onda kad te vidi onakvim kakav bi tek mogao biti. Kako je dobro i potrebno imati nekoga čija će nam prisutnost biti siguran okvir za iskorak u bolje.
Koliko često mi mislimo da nismo dovoljno dobri za služiti Bogu, da postoje drugi koji su pametniji, talentiraniji, iskusniji ili jednostavno svetiji od nas? Isus ne odabire najjače ili najsavršenije. On odabire one koji su spremni dopustiti da ih On vodi.
Okružen takvim ljudima, Isus izostavlja bilo što reći; pogriješit će što god kaže, a oni će to iskoristiti protiv njega, jer im cilj nije Zakon niti žena, nego njegov pogrešan odgovor.
Je li ti se ikada dogodilo da si nešto skrivio kao dijete, napravio neku štetu ili nered i onda nisi znao što učiniti? Skrivao si se od roditelja i bojao njihove reakcije? I onda naletiš na oca ili majku, a oni te samo pogledaju i sve ti je jasno iz tog jednog pogleda? Taj pogled može biti oštar ili blag, ali govori tisuću riječi.
Možda nije problem u teškom životu, već u tome što nismo ni okusili pravu težinu života.
Danas smo svjedoci mnogih obraćenja (ili preobraženja?), ali nažalost mnogi često ostaju na gori (za govornicama) i nikako da siđu u nizine i svjedoče djelima u tišini svoga srca što su vidjeli na gori.
Nije kruh cijena poslušnosti vjere Bogu. Sâm Isus nahranio je izgladnjelo mnoštvo koje ga je cijeli dan slušalo u pustom kraju. Kruh je plod Božjeg milosrđa. Nakon slušanja Boga i Njegove riječi slijedi blagovanje.