Da bismo mogli dostojno ići naprijed, nužno je da znamo tko smo, što smo, čiji smo, odnosno kome pripadamo. Nismo došli na svijet sami, negdje smo rođeni, odrasli, baš kao i naše očevi i majke, djedovi i bake. Svi imamo svoje korijene, odnosno svoj početak - u Nekome!
Prava bit je u zajedništvu i susretu s bratom čovjekom.
Ni poreznik ni vojnik nisu izuzeti, ni seljak ni građanin, ni bogataš ni siromah – svima je zajedno zapovjeđeno da daju onome tko nema. Suosjećanje je punina vrlina i stoga je kao oblik savršene vrline stavljeno pred sve. Ni oni ne bi smjeli štedjeti vlastitu hranu i odjeću.
No, prije svega, za božansku vodu punu božanskih minerala moramo pronaći prostran put od usta do srca, ukoliko želimo da nam ispuni cijelo tijelo, jer samo na taj način srce vodu pretvara u božanska krvna zrnca koja daju život svim organima.
Pravo čekanje uvijek uključuje one najbitnije stvari - i vjeru i nadu i ljubav. Jer nije istinski čekao tko nije vjerovao da ima smisla čekati, makar trenutno možda i izgledalo kako ništa nema smisla.
Svetkovina Krista Kralja i danas nam pruža jasan putokaz: nijedna zemaljska vlast ne može nas istinski spasiti niti nam donijeti trajni mir i pravdu.
Neće nas spasiti ni zlatne grobnice, ni najnoviji BMW-i i Mercedesi, ni ajfoni ni influenceri, nego Ljubav, po kojoj će nam se i suditi. Koliko smo ljubili njega i koliko smo ljubili drugoga.
Koliko često uspijem sjesti i promotriti svoj dan, svoje postupke, svoju trenutnu životnu situaciju, dati smisao i objašnjenje svojim postupcima, smiriti se, sjesti i promotriti drugog pokraj sebe, dati mu dio svoga vremena, a ne ostatak ili tek višak?
On mu pristupa sasvim jednostavno, bez laskavoga uvoda, ne zove ga u početku učiteljem kako su to napravili farizeji i saduceji, nego prelazi odmah na pitanje.