Primjećujemo da Isus ne daje svima isto, ali važno je primijetiti da svima daje. Nema čovjeka kojemu Bog nije udijelio neki dar, kojemu nije dao milost da izgrađuje Božje kraljevstvo.
Kraj je liturgijske godine. Nju završavamo svetkovinom Isusa Krista – Kralja svega stvorenoga. Baš kao i na kraju građanske godine kada se rade inventure, tako je i na kraju ove liturgijske godine. Isus Krist, Kralj, radi svoju „inventuru“.
Ulazak u svoju nutrinu hrabar je postupak i zahtijeva tišinu. Hrabar jer ćemo susresti u sebi sve slabosti i mračne strane svoje osobnosti. Međutim, u otvorenosti susretu sa samim sobom nećemo se razočarati.
Put nas poziva na nove korake, na otkrivanje novih obzorja i suputnika. Prošle korake treba ostavljati. Put nam omogućava uvijek iznova spoznati Boga, u novim prilikama.
Kliče nam srce danas od silne radosti! Prije svega što slavimo Boga, sjećajući se njegova spasenja darovanoga nama smrtnicima. Radujemo se zbog milosnog događaja ostvarena u Mariji.
Ponekad se toliko bojimo svoje kože da bismo rado iskočili iz nje i bili ono što nismo. Ali, umijeće življenja je biti ono što jesam i gdje jesam, priznati istinu pred sobom i pred Bogom i svakodnevno u svjetlu Božje riječi ogledati svoj život.
Nerijetko se pojavi čudan strah u čovjeku kad se spomene „volja Božja“. Svijest da osobno nešto osjećam i želim, a da Stvoritelj od mene nešto drugo želi stvara tjeskobu. Pa zar je volja Božja stvarno suprotna vlastitoj volji?
Nekada je puno lakše graditi oko sebe zid raznoraznim praksama, uvjereni da smo tako bliže Bogu, a nismo svjesni da tako gradimo zid iz kojega je prečesto teško izaći.
Bog dolazi u svijet tražeći čovjeka i nastaje čudesna međuigra vjere i svetoga u obrisu drugoga i drugačijega.