Društvene prilike u kojima živimo svjedoče o sve češćoj pojavnosti nazvanoj popularno inflacija riječi. Time se zapravo želi izreći kako riječ koja je izgovorena često i nema neki značaj, tj. gubi svoj prvotni smisao.
Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti.
Bog se želi proslaviti, ali ne onako kako to mi želimo. On je taj koji bira i vrijeme i mjesto svoga pohoda.
Blaženstva nas poučavaju kako stvarnost kršćanskog života nije u stvaranju nekih čudesnih i ekstravagantnih djela nego u jednostavnosti stavljanja Krista u središte svojega djelovanja. To je jedini put spasenja koji se događa u svakodnevici, to je put blaženstava koja pomiruju polarnosti.
Svako svjetlo i svaki plamen uvijek gori iz središta, tako je nutrina kršćanina ona iz koje proizlazi Svjetlo koje onda i vanjštini daje ljepotu
Odgovoriti na Isusove zahtjeve kao što svi znamo nije lako, ali je moguće uz njegovu milost. Milost se ulijeva u čovjeka po Božjoj blizini kroz molitvu koja je jezik ljubavi i kroz djelovanje Duha Svetoga.
Božji poziv na savršenost trebamo promatrati kao poziv na potpunost, ne samo drukčijost, nego i blizinu prema svakome, osjećajući potrebu drugoga, izlaženja iz sebe i bivanja u drugome.
Bog traži da Ga stavimo na prvo mjesto u našemu životu. Kada je On na prvome mjestu ostatak ljestvice vrednota mora biti ispravno postavljen. To je jednostavno dobitna kombinacija.
Svi mi trebamo preispitati svoje motive i želje. Težimo li uopće za „novom pravednošću“? S druge strane, postoje i oni koji se zavaravaju da će njihova dobra djela „poništiti“ ona loša te će se, umjesto priznavanja svoje grešnosti i traženja oprosta, na taj način opravdati i spasiti.