Ove nedjelje u Lukinom evanđelju čitamo kako je Isus iznosio svojim učenicima prisbodobu o nepravednom sucu koji je sirotoj udovici isprva odbijao pomoći, no na kraju je ipak to uradio. Ali ono što je važno su razlozi radi kojih je pomogao toj ženi.
Molitva tako otvara prostor Bogu koji nije pristran da promijeni čovjeka na nepristranost ,te tako ukine prvi temelj krize. Molitva stavlja, jednostavno, stvari na svoje mjesto.
Najlakše je biti prosječan, najlakše se stopiti s masom i prepustiti se da te vodi kud hoće. Nekad je potrebno izići, izdignuti se i, makar je to puno teže, ići protiv vjetra, uzbrdo i uzvodno.
Bog je među nas došao da bi nas spasio pokazavši svoju ljubav. Naš odgovor na spašenost jest molitva, i odatle potreba molitve. Molitva jest prostor blizine s Bogom, prostor dijeljenja dobara, prostor u kojem se događa čudesna razmjena gdje nam Bog daruje sebe, a mi svoj život njemu
Bitno je da ja imam, a drugi pored mene nema ni za osnovne životne potrebe, a toliki oko nas umiru od gladi. Vrijednosti su se poprilično izmijenile te više nije bitno biti, nego imati.
Onaj koji istinski radi na njivi Gospodnjoj, pored iskustva vlastitih dostignuća, ima i iskustvo neizmjerne veličine svoga gospodara, koja se očituje u mnogočemu, i iznad svega što nas je toliko uzljubio i poslao Sina svoga da nas spasi.
Život se sastoji od malih djela koje imaju veliko značenje. Ima jedna lijepa rečenica što to potvrđuje - činimo mala djela s velikom ljubavlju.
Ti nudiš, a ne tražiš zauzvrat, daješ mi slobodu, puštaš me da odlučim. Puštaš me da budem čovjek i da se odlučim za tebe, bez prisile.
Tko hoće biti Isusov učenik ne smije više ljubiti nikoga (to znači semitski izraz „tko ne mrzi“) pa ni sam svoj život u odnosu na Isusa jer tek u odnosu na Isusa svaka druga ljubav dobiva smisao. Tko ima Isusa ima sve.