Složit ćemo se da je život dar. Kad sve „teče glatko“, kad sve ide od ruke, čovjek leti nego samo s dva nego sa sto krila. Ali kad mi u cipelu upadne kamenčić, smeta mi ma kako malen bio.
Često kad su ugase svjetla u sobi i kad se krene na počinak zna biti najbolje vrijeme za razmišljanje o proteklom danu.
Isus je često svojim slušateljima o kraljevstvu Božjem zborio u prispodobama i na takav im način pokušavao približiti stvarnost toga neizmjernog Božjega dara čovjeku.
U evanđelju sedamnaeste nedjelje kroz godinu Isus nastavlja govoriti o Kraljevstvu nebeskom. Stvarnost toga Kraljevstva izlazi iz okvira shvaćanja u očekivanja Isusovih suvremenika, a tako i nas danas. Isus pokušava primjerima iz svakodnevnog života objasniti stvarnost Kraljevstva nebeskoga.
Čovjek žudi za mirom, sigurnošću, zaštitom, ali zasigurno još više žudi za smislom, ispunjenošću, oprekom posvemašnjoj ispraznosti življenja ili životarenja koja na koncu dovodi do duhovnog pa čak i fizičkoga samoubojstava.
U evanđelju četrnaeste nedjelje kroz godinu Matej nam donosi kratki ulomak za koji se može reći da ide u prilog "malenima".
Prispodobu o sijaču već sam toliko puta čuo i pročitao, no ovaj put me se posebno dojmila. Već je samim letimičnim pogledom na ovu prispodobu jasno kako Isus govori o različitom načinu ophođenja s Božjom riječju.
Apostoli i Isusova majka okupljeni su u dvorani Posljednje večere već četrdeset dana i čekaju silazak obećanoga Duha Svetoga. Svi željno očekuju dragoga Gosta.
Mi ne možemo proniknuti unutarnje djelovanje Presvetoga Trojstva, o kojemu je Augustin razmišljao, ali možemo shvatiti, razumjeti, 'opipati' Njegovo djelovanje prema vani, djelovanje koje je Bog pokazao i pokazuje u Isusu Kristu.