Povratak svjetlu života

Bježi tamo gdje nitko ne može otkriti njegovu krivnju. Kad bi bilo moguće, pobjegao bi i od samoga sebe. Ali čovjek tada redovito čini ono najgore: ne samo da bježi od sebe i drugih nego bježi i od Boga. A bježeći od Boga, zapravo bježi u tamu, jer mu se čini da ga tama na neki način zakriva i štiti.

Tako se čovjek zatvara u mrak svoje grešnosti i ne želi biti razotkriven. Međutim, bijeg u tamu, bijeg je u propast. U tami čovjek postaje slijep, ne vidi – stoga nije dovoljan sam sebi. Potreban je ili bolje reći ovisan je o drugome. A u tami je redovito zamka, grijeh, koji čuči i vreba. Tada grijeh koristi priliku i zaposjeda čovjeka, ali tu ne staje. Grijeh uvijek za sobom povlači drugi grijeh, i to još teži, nikada manji. Čovjek tako postaje rob svoga grijeha i sam sebe uvjeri da je ovisnost o grijehu nužna i k tomu ispravna. A grijeh upravo to ima za cilj, učiniti čovjek slijepim, ne samo za djelovanje, nego i prosuđivanje. Želi čovjeka otupiti. Tako čovjek robujući svome grijehu i tami s vremenom je i uzljubi vjerujući da je na dobrom putu, a stvarnost je potpuno drugačija – iza grijeha uvijek je stranputica.

Tako nam i Biblija na svojim prvim stranicama svjedoči kako je Adam, prvi čovjek, učinivši grijeh, nastojao pošto-poto sakriti se od Jahve, Boga. Reče Adam Jahvi: “Pobojah se jer sam gol, pa se sakrih” (Post 3, 10). Upravo je to logika grijeha. Ogoliti čovjeka tj. poniziti ga i spustiti ga ispod razine onoga ljudskog – učiniti ga svojim robom. A k tomu još razara i njegovo srce, truje ga. Ali bez obzira na to Bog neumorno traži i poziva. “Gdje si”, pita On Adama (Post 3, 9). To je poziv čovjeku da iziđe iz svoje tamne skrovitosti na svjetlo istine koja liječi i oslobađa, koja kida sve okove robovanja; da dođe pred Boga i preda mu svoju grešnost. Jedino Bog ima moć uništit grijeh i čovjeka osloboditi. Živjeti na svjetlosti znači živjeti u slobodi, u bezazlenosti, nevinosti, u istini života, disati punim plućima darovanu slobodu. Svjetlo Božje istine rastače, topi sve ono zlo koje se nataložilo u srcu i čini ga slobodnim za sebe.

Najjači Božji krik, u kojem se vapi: “Gdje si, čovječe”, u povijesti čovječanstva dogodio se u Isusu Kristu. Zato kod počinjenog grijeha rješenje nije u bijegu i skrivanju, nego u susretu s Isusom koji je svjetlost i koji na ovaj svijet dođe kao svjetlost. Isus je tako ljubio svijet da nije došao kazniti, nego spasiti i osloboditi. Došao je pozvati u zajedništvo one koji su u okovima tame. Zato se i dao uzdignuti na križ da bi zarobljenim i razlomljenim srcima darovao život vječni. Samo Isus koji je stvorio čovjekovo srce kao Stvoritelj može ga izliječiti i osloboditi, ali čovjek pred Isusa mora donijeti i posljednji razlomljeni komadić svoga grijehom ranjenog srca. Zato Isusovo uzdignuće na križ jest poseban znak uzdignuća palog čovjeka na dostojanstvo i slobodu djeteta Božjeg.