Nikada mi riječ nije tako
slabašna i nemoćna kao onda kada treba biti darovana. Nikada nije tako okovana
i zarobljena kao onda kada se treba vinuti. Nikada nije tako nedostatna i
ograničena kao onda kada treba pisati o Riječi. Evanđeoski tekst iz prologa
Ivanova evanđelja, koji me privlači svojom dubinom, razotkriva svu nedoraslost
riječi pred Riječju (1, 1-18). Tu redovito zastanem. Upijam toplinu Riječi koja
grije moje srce i otapa sve ledene naslage s njega. Otvaram se svjetlu Riječi
koja obasjava tamne zakutke moga srca. Dopuštam Riječi da iscijeli sve rane
moga bića. Pred njom sam kao dijete. Živim od onoga što mi daje, čime me napaja
i čemu me uči. Dijete sam postao u onome trenutku kada je moja »veličina«
odumirala pred Njom. Odumiranje vlastite »veličine« pred malenošću Riječi
bijaše potrebna kako bi se Riječ u meni mogla utjeloviti. Roditi. Živjeti.
Riječ me je naučila
životnu lekciju: mogu joj pristupiti onakav kakav jesam. Pred njom nisu
potrebni kozmetički tretmani niti zahvati. Nije potrebno maskiranje niti
dotjerivanje. Pristupam onakav kakav jesam. Konkretan. Maleno dijete hrli u
zagrljaj svojim roditeljima bez obzira na svoje stanje. Može biti uplakano,
ranjeno, bolesno, ali to ga ne priječi da im pristupi. Roditelji mu omogućuju
življenje. To je slika odnosa s Riječju. Ona omogućuje život jer je Život u
sebi. Kada si izmučen i opterećen teškoćom življenja, kada jecaš i izdišeš pod
težinom boli i patnje, kada si slomljen i razočaran u međuljudskim odnosima,
kada si izranjen vlastitim grijesima, učini ovo: pristupi Riječi. Primi Riječ.
Prihvati Život. Riječ dolazi kao Dijete kako bi joj svatko mogao pristupiti.
Uosobljena je. Ima oči i srce.
Jedino Riječ daruje Život.
Život bez Riječi jest životarenje. Besciljno tumaranje od danas do sutra. Umor
života vidljiv u svakome pokretu, riječi i djelu. Tama kao životno okružje.
Riječ svojom moći dotiče sve prostore netaknute Božjom ljubavlju. Preobražava
životni prostor. Zahvaća svakoga tko se u njemu nalazi. Riječ omogućuje novo
rođenje. Rođenje od Boga. Rođenje koje je početak novoga, drukčijega. Potrebno
je da pred Riječju umre ono što nije od nje kako bi se ona mogla roditi. Svaka
veličina, samodostatnost, oholost, bahatost, sebeljublje pred utjelovljenom
Riječju postaju smiješne i besmislene. Skrovitost jaslica pokazuje životno
okružje Riječi. Riječ se rađa u šutnji. Skrovito, tiho i nenametljivo. Ne viče.
Ne buči. Ne hvali se. Postaje bliza. Opipljiva.
Kada dijete biva darivano,
ono skakuće i kliče od radosti. Ne skriva radost jer je konkretno. Ono što
iznutra doživljava biva svima vidljivo. Dar koji ponosno nosi znak je nečije
ljubavi prema njemu. Bog nas ljubi. Dolazi nam kao utjelovljena Riječ, Dijete
kako bismo postali djeca Božja. Vraća nam ono što smo grijehom izgubili. U utjelovljenoj
Riječi smo darovani. Božja nam se darovanost očitovala u tome da možemo biti
njegova djeca. U onome trenutku u kojemu Dijete primimo u svoje naručje, događa
se Božić kojega slavimo raspjevano i radosno. Raspjevanost i radost su vidljivi
znakovi slavlja Života. Trenutci u kojem svi krajevi svijeta gledaju spasenje
Boga našega (usp. Iz 52, 10).
Na dobro ti došao Božić i sveto Porođenje
Isusovo!
