U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na
goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše
sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako
izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar
prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri
sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže
jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu
glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo,
nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da
nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane.
Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih
ustati«. (Mk 9, 2-10)
U početku Evanđelja
vidimo da Isus uzima sa sobom svoje učenike i vodi ih u osamu. Tamo se pred
njima preobražava i dopušta im da vide djelić njegove slave. Te iste učenike
Isus vodi sa sobom na Maslinsku goru gdje će vidjeti svu dubinu njegove ljudskosti,
njegove slabosti i krhkosti. Ipak, zadržimo se na prizoru preobraženja.
Vjerujem da smo se
svi nekada našli u sličnoj situaciji. Osjećamo da nas Bog zove na osamu da bi
nam pokazao djelić svoj slave. Zove nas u goru. To su vremena intenzivnih duhovnih
iskustava. Tada mi, baš poput Petra, želimo da ti trenutci traju. U tim
trenutcima nam se može učiniti jasnim i, inače teška, poruka Starog zavjeta. I
dobro nam je tada, želimo načiniti sjenice. Međutim, naši osjećaji se ne daju
sažeti u samo divljenje, u trenutcima susreta s Isusom kakav jest, zahvaća nas
i osjećaj strahopoštovanja. Na kraju ostajemo zbunjeni tim iznimnim
situacijama. I onda nas zasjeni oblak!
Taj oblak nam ispred očiju uzme sjaj i ljepotu i stavlja
pred nas zahtjev poslušnosti. Od tog trenutka počinje, ili bolje rečeno
nastavlja se, put prema Kalvariji. Spuštajući se s jedne gore sluteći da je taj
silazak početak mukotrpnog uspona na drugu, sudbonosnu, čovjek ostaje zbunjen.
I jedino za što se može uhvatiti jest taj trenutak u kojem mu je Bog nakratko
pokazao svoje lice. A taj se trenutak čini kao opsjena. Kako se nositi s takvim
teretom? Vjerom možda. Vjerom kakvu je imao Abraham kada se uspinjao na svoju
Kalvariju. Onom vjerom koja mu je dala snage da i svoga sina prinese Bogu kao
žrtvu. No, kako je to moguće?
Moguće je, kad jednom vidimo Boga kakav jest, jer znamo da
Bog u svojoj ljubavi ne može učiniti nešto što bi bilo protiv nas. Moguće je
stoga što je Krist onaj kojeg je Bog prinio za sve nas. Sve! A taj Krist je Sin
njegov ljubljeni. Koliko li nas onda samo ljubi. »Krist Isus umrije, štoviše i
uskrsnu(…)!« Nije sve ostalo na smrti, dogodilo se uskrsnuće i ono je pokazalo
da je onaj trenutak Isusovog preobraženja snažniji od smrti na križu. Po
uskrsnuću se Isus zauzima za nas kod Oca.
Na nama je da slušamo ljubljenog Sina. Koji nam reče prošle
nedjelje: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« A to znači puno više od odricanja
od alkohola, cigareta, glazbe pa i od posta. To znači ljubavlju Ljubljenoga
preobražavati svijet. Poput Ilije, poput Mojsija drugima oko sebe Boga
donositi.
Gospodine, prosvijetli nas svojim svjetlom!
