Poveo je sa sobom učenike, ne jer su mu trebali svjedoci, već jer je želio njih obradovati i pripremiti za događaje muke i smrti koji mu predstoje, a kojih će i oni, na manje direktan način, biti akteri. Isus ih izvodi iz svakodnevice koja je opora i kruta i vodi ih u novu stvarnost svoje proslave. Odlazak na ”visoku goru” neodoljivo podsjeća na one Isusove ”odlaske nasamo” i molitve Ocu, s iznimkom, što ovaj put ne ide sam. Želi pokazati učenicima, uprisutnjeno danas i nama, ljepotu bivanja u Bogu i njegovoj blizini. Nije slučajno ovaj odlomak evanđelja stavljen danas u liturgijsko slavlje, a nakon prošlonedjeljnog o kušnji u pustinji. Gora je mjesto izdvojeno iz vreve i gužve svijeta, gora je blizu neba, tik do samog Boga. Kako čovjek ne bi poželio ostati tamo dugo, dugo…? Stoga je razumljiva Petrova reakcija: ”Načinimo tri sjenice…”, kojom se želi isključiti iz svijeta u svom doživljaju lijepoga ostavljajući svijet, koji je potrebit na razne načine, neumoljivo po strani. Kršćanski život nužno jest dinamizam zauzetosti za svijet. Zatvorenost na mjesta vlastite sigurnosti i zabuljenosti u nebo neće izvesti na dobro ni nas same, još manje one oko nas. Svijet nas treba kao zauzete i spremne nositelje radosne vijesti ”s Gore”.
Predstavnici Zakona i Proroka, koji su u Starom zavjetu naviještali Isusa, prisutni su ovdje kao svjedoci njega proslavljenoga, što su im u navještaju osporavali. Oni sada s Isusom ”razgovaraju”, što je slika jasna za Židove jer su Zakon i Proroci bili okosnica i temelj svega vjerovanja i čitave povijesti. Konačno, Isus je taj koji daje puno značenje Starom zavjetu Proroka i Zakona, čemu je slika ”razgovor” ove dvojice s Isusom. A vrhunac čitavog događaja je svečana proklamacija: ”Ovo je Sin moj…slušajte ga”. Teofanija popraćena teofanijom; Otac koji je Bog predstavlja svoga Sina Boga u prisutnost oblaka Boga Duha Svetoga! Učenici padaju na koljena zaklanjajući oči da ”ne vide” Neizrecivo…
Ali za tren su opet u svakodnevici. I dalje je opora i kruta, ali sad s predokusom neba u srcima, obećanja kojeg smo tračak nazrijeli, mi u susretu ”na gori” euharistije, a učenici onda…. Sad je život logičniji, iako ne i lakši jer sam nam je Bog jamac obećanja koje je ponudio i dao krajičkom oka vjere vidjeti. Mi sad samo trebamo, sišavši ”s gore”, biti radosni navjestitelji nade i svjetla iz kojih odjekuje glas: ”Slušajte ga!”
