Paleći četvrtu
adventsku svijeću, pred sobom imamo evanđeoski odlomak o navještenju blage
vijesti Mariji, rođenja Čeda njezina po Duhu Svetom začeta, Sina Božjega. Budući
da je djelomično utkan u neke od najčešćih katoličkih molitava (Zdravo, Marijo, Anđeo Gospodnji), tekst bi trebao biti i više nego poznat.
Ostvarenje glavne ideje ovog teksta na poseban način iščekujemo posljednja tri
tjedna i evo još koji dan da ga dočekamo. Bilo bi lijepo da nam taj dugo iščekivani
događaj ne prođe sav u računanju koliko nas je Isus ove godine naveo na trošak kako nas već (nadam se,
bezuspješno) pokušavaju zaluditi svim mogućim vrstama promidžbe.
Pripremamo se za
slavljenje rođenja Boga koji se učinio toliko malenim da se spustio na razinu
čovjeka. Kada nas netko uvrijedi nekim grubim izrazom, kažemo da se ne želimo spustiti na njegovu razinu i držimo se
nekako ponosnim zbog toga. A Bog se spušta na razinu čovjeka, koji ga
neprestano vrijeđa grijehom kroz cijelu povijest i koji će ga na križ razapeti.
I protivno svakoj našoj logici, Bog to čini da bi upravo toga čovjeka spasio.
Ovaj čin pokazuje da spustiti se na
nečiju razinu ne znači nužno uzvraćanje uvrede, nego da može kroz poniznost
biti ukazivanje drugome na bolje mogućnosti, na bolje načine.
On ponizi sam sebe, poslušan do smrti
upravo kao što je i njegova majka bila poslušna i potpuno predana Božjem planu.
Marija prepoznaje priliku da služi svome Gospodinu i – iako joj toliko toga
ostaje nejasno – ona odlučno izgovara svoj Neka
mi bude! jer vjeruje da Bogu ništa
nije nemoguće. Kako samo često imamo prilike opredijeliti se za Gospodina i
ići jedinim pravim putem, za Onim koji je Put,
Istina i Život, ali ne prepoznajemo takve prilike ili ih prepoznajemo pa ipak
s Bogom pravimo razne kompromise s bezbroj nekih svojih ali na Božje zapovijedi. Nije nimalo slučajno da je baš Mariji
dodijeljena ta misija (i čast) Bogorodice:
ona je čitav život, predajući se Božjoj volji, izbjegavala grijeh pa uopće nije
iznenađujuće da je prihvatila poziv za put, koji se iz naše perspektive možda
čini nejasnim, neprovjerenim i nesigurnim. Međutim, ona je znala da se odlučuje
za jedinu pravu Sigurnost.
Dopuštam li ja da
se Božja volja vrši i u mom životu? Želim li biti dio Božjega plana ili krojim
nekog svoga boga, koji bi odgovarao svim mojim potrebama? Izabirem li Isusa Krista kao svoj put čineći dobro
čovjeku pored sebe kad god mi je to moguće? Hoću li ovog Božića slaviti rođenje
svoga Gospodina ili se pak predavati šopingoholismu i trovanju nepotrebnim
skupocjenim darovima sebe i svojih
najmilijih?!
Većega dara od
Isusa, Sina Božjega, koji sam biva darovan, zasigurno ne mogu primiti. Dao Bog
da postanem toga svjestan i da Ga prihvatim s onom radošću s kojom je to Marija
učinila! Ne samo na Božić, nego svakoga dana svoga života.
