Prisvajanje je svakodnevna pojava. Nju ne možemo ne
uočiti. Lakše je uočavamo kod drugih, negoli kod sebe. Uočljivija nam je onda
kada drugi sebi nešto uzima, prisvaja, negoli kada mi prisvajamo nešto za sebe.
Ponajviše se prisvajaju materijalne stvari, nešto što nam je vidljivo i
opipljivo. No, najteže prisvajanje jest prisvajanje duhovnoga. To se itekako
ogleda u našim odnosima. Prisvajamo tuđe misli i riječi, pokrete i čine, čak i
osjećaje. Očito da je prisvajanje nešto u čemu živimo i čemu smo
izloženi. Ono je svakodnevna napast u čiji vrtlog lako možemo upasti. Iza njega
redovito stoje valjani razlozi i opravdanja. Svim se silama trudimo pokazati da
je nešto naše. Da pripada nama. I već tada grcamo u vrtlogu prisvajanja koji nas
uvlači u nasilje i zlo.
Najgore prisvajanje tiče se prisvajanja onoga što je
Božje. Događa se pod krinkom Božjega. Ono je u sebi suprotno Božjemu. Odsutnost
Božjega. To je trenutak u kojem Boga stavljamo u svoja mjerila i okvire ne
dopuštajući mu da bude Bog. Bogu želimo biti bog. Počinjemo sebe, svoje želje i
potrebe držati važnijima od Njega. U korijenu stoji strah od gubitka. Naime,
dokle god sebi nešto prisvajamo, na tome gradimo vlastiti život. To nam postaje
oslonac koji se bojimo izgubiti. Strah nas je da bismo mogli postati siromašni
i neznatni, potpuno ogoljeni od svega prisvojenog. Strah od gubitka oslonca.
Naša iskustva bliska su iskustvu vinogradarâ iz Isusove
prispodobe (Mt 21, 33-43). Važno je primijetiti komu je prispodoba upućena:
glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Onima koji su polagali pravo na
Božju riječ. Pravo na tumačenje Božje riječi. Kada im Isus upućuje svu oštrinu
svoje riječi, oni se o nju spotiču. Njihovo spoticanje vidljivo je iz odgovora
koji su mu dali na postavljeno pitanje: »Kada dakle
dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake
će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati
urod u svoje vrijeme.« (Mt 21, 40-41) Njihov odgovor
dovodi ih do nasilja i zla. Do ubojstva. Svojim odgovorom ne prekidaju lanac
zla. Oni ga šire. U ime Božje ubiše Boga. A Isus?
Isus je pravi tumač Božje riječi. On pokazuje način
potpuno oprečan njihovoj logici i logici svijeta. Način ljubavi izražen u
predanju. Svojim potpunim predanjem na križu prekinuo je lanac zla i
nasilja. Razotkrio je mehanizam prisvajanja. Potpuno lišen svakog oslonca.
Postao je »kamen zaglavni« za one koji su se, poput Njega, spremni svega lišiti
da bi baštinili Kraljevstvo Božje. Naprotiv, postao je »kamen spoticanja« za
sve one koji su ga vlastitim opravdanjima i mjerilima željeli staviti u svoje
okvire izražavajući time nespremnost predanja. Predanje ne poznaje metodu.
Ukoliko s lakoćom prihvaćamo Božju blagost i milosrđe, a silno želimo izbjeći
Riječ koja nam je teška i opora, pokazujemo da sebi prisvajamo tumačenje Božje
riječi. Riječ stavljamo u metodu. Opiremo se njezinoj moći i time joj zatvaramo
vrata svoga srca.
Riječ je došla k nama. Otvorimo se Riječi. Prihvatimo ju
cjelovitu. Gradimo na njoj svoj život.
Onima koji ju primaju daje moć da postanu djeca Božja (usp. Iv 1, 12).
Takvih je Kraljevstvo Božje (usp. Mt 19, 14). Tako neka bude.
