Ps 146, 6c-10
Hvali, dušo moja, Gospodina!
On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvog Bog, Sione, od koljena do koljena.
Svojim stvorenjem te rođenjem u ovome svijetu, uključeni
smo u život koji biva u vremenu. Naše vrijeme možemo brojiti (i brojimo ga
slaveći rođendane). Ono ima svoj početak koji omogućava da jednostavno bude
vrijeme i da ga možemo brojiti, izmjeriti. Svojim početkom ono nam postaje
mjerljivo. Tako i sam naš život postaje mjerljiv kroz vrijeme. No, budući da u
sebi nosimo biljeg bezvremenskoga Boga, svojim rođenjem ujedno postajemo
sposobni nadići to vrijeme. I uistinu, kako nas uči nauk Crkve, »duša je
čovjekova besmrtna« te čovjek nakon ovog vremena prelazi u vječnost bez kraja.
Svaki dakle čovjek ima svoj početak, ali nema kraja. Teško je čovjeku to
predočiti budući da se sve njegovo razumijevanje i shvaćanje razvija i odvija u
parametrima ovoga svijeta. A ovaj svijet je samo dio Božjeg stvarateljskog djela.
I upravo tu bolne grčeve neznanja i nemogućnosti shvaćanja liječi pouzdanje u
Boga i njegovu neizmjernu dobrotu.
Bog je onaj jedini koji nema početka i koji ostaje
nemjerljiv vremenom. Stoga i u ovome psalmu uočavamo izraze stalnosti i
nepromjenljivosti: ostaje vjeran dovijeka, vraća, daje, oslobađa, otvara,
uspravlja, kraljuje dovijeka… Tim se jezičnim oblicima želi naglasiti kako se
Bog u sebi ne mijenja te kako će »kraljevati dovijeka«. Upravo nam ta spoznaja
mijenja pogled na vlastiti život. Gledajući Božju stalnost uočavamo nestalnost
u svojim djelima i krhkost življenja. Ta spoznaja u nama može proizvesti
tjeskobnu bol zbog ljudske prolaznosti, ali još više zbog nemogućnosti
shvaćanja budućeg vječnog stanja. U takvoj situaciji čovjek može svoje srce
zatvoriti Bogu i sve ono njemu neshvatljivo prozvati nestvarno te se početi
tješiti vlastitim naukom gubeći se u ljudskoj mašti. Takvo stanje čovjeka
prijeći prepustiti Bogu svoje putove i uzdati se samo u njega.
Druga je pak mogućnost cijelo svoje biće i sav svoj život
prepustiti Bogu. Imati uzdanje u Boga. Takav stav u čovjeku rađa poniznost koja
ga uzdiže do samoga Boga! Samo ponizan čovjek (koji zna svoje mjesto u odnosu
na Boga) umije »ispuniti« svoje vrijeme na zemlji. Samo ponizan čovjek »proživi«
život. Ali ni ponizan čovjek ne odustaje o promišljanju o vječnim stvarima, no
kod njega granica neshvatljivosti ne rađa zatvorenošću, nego ga upravo ta
ograničenost čini otvorenim za vječnost – prima Boga u svoj život – jer vidi da
ne može sam. I tada njegova djela i stavovi bivaju prožeti Božjom ljubavlju.
Tada Bog djeluje preko čovjeka. Tada Bog »oslobađa sužnje«. Tada On »slijepcima
oči otvara«, »uspravlja prignute«, »ljubi pravedne« (…) Samo ako mu dopustiš da
on bude tvoj Bog »od koljena do koljena« – zauvijek, kroz svu vječnost.
Ne bojmo se neshvatljivosti. Otvorimo svoja srca Bogu.
