Mk 1, 1-8
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Advent je vrijeme radova na cesti moga života i moje duše. Za to su potrebni buldožer, kamioni i što god može poslužiti da se cesta što prije poravna i očisti. Odronjeno kamenje na mojoj duši barikadira Isusa da dođe i da se ugodno provoza mojim životom. Isusova cestarina ili „stazarina“ je jedini konkretni prihod od kojega moja duša živi i, ako je vjerovati Zabranjenom Pušenju da Bog vozi Mercedes, u interesu mi je da Isus taj svoj Mercedes što češće vozi po mom autoputu.
Iskusni poslovni ljudi znaju da je bogati gost najbolja mušterija i zato će učiniti sve da se ovaj uvijek iznova vrati. Bog je bogat milošću i zato je mudro iskoristiti sve što nam nudi, dok nam još uvijek nudi. U suprotnom se upuštam u rizik duhovnog stečaja, kada bi mojom autocestom mogao zagospodariti netko drugi.
Ivan Krstitelj je bio dobar u pripravljanju puteva i ravnanju staza, prvenstveno svojih, a onda i tuđih. Nije loša ideja pokušati slijediti onoga koji je dobar u nečemu, a pogotovo u tako važnoj stvari kao što je pripravljanje srca i duše za Isusa. Crkva zato pred nas i stavlja advent, u kojem pojedinac nalazi povlašteno vrijeme za vježbanje u krepostima, iskorjenjivanju mana i ravnanju staza.
Netko bi mogao pitati: „Ako je to istina, kako ću postati kao Ivan Krstitelj? I trebam li uopće postati kao on?“ Odgovor je da ne trebaš postati kao Ivan Krstitelj, zato što ti već jesi „Ivan Krstitelj“.
Biti „Ivan Krstitelj“ ne znači biti njegova reinkarnacija, već njegova sila i snaga koja je prisutna u svakome kršćaninu. Sve dobro što vidimo na Ivanu Krstitelju nije zapravo njegovo. On je to primio od Boga i zato, kada govorimo Ivanovim vrlinama, važno je naglasiti da govorimo o čistoj Božjoj milosti.
Odvažno propovijedati istinu, ne bojati se posljedica i tuđih obzira, radosno odlaziti u mučeništvo – to nisu plodovi koji se uče iz skripti na teološkim fakultetima. To su čisti Božji darovi koje Isus nesebično dijeli i preko kojih se želi proslaviti u našim životima. Dakle, sakramenti inicijacije nam daju milost da živimo i djelujemo poput Ivana Krstitelja, pitanje je samo želimo li to.
Nema puno smisla baviti se bilo kojim evanđeoskim tekstom, a posebno ne današnjim, ako se na njega gleda kao prošlo svršeno vrijeme u kojem su stari Židovi odradili sve što je trebalo odraditi. Kršćanstvo, shvaćeno kao poslanje, zahtijeva od svakoga pojedinca da ima jasno prepoznatljive elemente svjedoka, proroka i apostola.
Teško oboriv prigovor deklariranih nevjernika na naš račun jest da nismo autentični, odnosno da živimo kao da ni sami ne vjerujemo ni u šta. Mlako, gay ili feminizirano kršćanstvo nikoga više ne inspirira, čak ni ateiste. Zato nas ne treba čuditi sve veći porast novoobraćenih Europljana na islam. Autentičnost, makar i kriva, jednostavno privlači! Ateisti kao da potajno priželjkuju čak i naš fundamentalizam, jer se tada, ako ništa drugo, osjećaju dostojnim i poštovanim protivnikom.
Mi ne moramo ići tako daleko pa postati fundamentalisti ili prijeći na islam da bismo pokazali drugima da nismo slabići. Ne moramo posezati za bliskoistočnim receptima „autentičnosti“. Mi imamo svoje drevne recepte, ali činjenica je da smo zaboravili kako djeluju. Ako tražiš čvrstoću, neku vrstu zdravog krkanluka ili religiju muževnosti, ne moraš postati musliman. Znam da ovo zvuči malo pretenciozno, ali kršćanstvo je zapravo puno žešće i zahtjevnije nego što se to čini.
Neka govori tko što hoće, ali gdje se to ušećerena baklava može usporediti sa skakavcem koji se još koprca i umače u divlji med? Svakomu koji tvrdi da je kršćanstvo mlitavo, predlažem neka ga tjedan dana pokuša živjeti kako treba i uvjeren sam da će brzo shvatiti kako se zaletio sa svojim osudama.
Ivan Krstitelj nam je dao zadatak da svatko u svom životu pripravi put za Isusa. Svi oni učinci sakramenata inicijacije daju nam snagu da govorimo i živimo u duhu Ivana Krstitelja. To ne znači biti novi Anto Pavlović, ekscentrik koji živi u planini i ima probleme s napadajima bijesa. Iako ga neki takvim zamišljaju, sveti Ivan Krstitelj nije bio takav, on je prije svega bio ponizno Božje dijete koje je živjelo evanđelje i nije se stidjelo biti to što jest.
Od nas, čini mi se, i musliman i ateist očekuju vidjeti autentičnost kao i u Ivana Krstitelja, odnosno živo evanđelje koje se propovijeda životom.
Htjeli mi to ili ne, zbog kulturološkog kršćanstva uvijek ćemo u očima drugih, izvanjski nalikovati Ivanu Krstitelju. Nemoguće je od toga pobjeći, ali ne moramo to nužno i biti. Možemo imati krsni list, izvanjski pripadati Crkvi, a istovremeno živjeti podvojeno. I sveti Ivan je lako mogao paradirati u devinoj dlaci pred narodom za vrijeme propovijedanja, a iza pozornice, nakon nastupa, zamijeniti je Ralph Lauren košuljom. Na svu sreću, Ivan Krstitelj nije bio takav, njegova se autentičnost dokazala kada je trebalo posvjedočiti životom.
Lakše je to reći negoli činiti. Ja prvi, isto tako, koliko se god trudio nisam dobar primjer radikalnog življenja evanđelja, a od mene se to očekuje. Još uvijek nisam potpuno spreman na odricanje od svijeta iako sam prividno otišao u pustinju samostana. Oni koji me osobno bolje poznaju, mogu primijetiti mjesta u mom životu gdje ima mjesta za napredak.
Ali što činiti kada razlika između autentičnost ili neautentičnosti nije tako jasna? Kod nas, također suvremenih Ivana Krstitelja, postoji jedna, ne tako raširena, siva zona gdje nije jednostavno odmah utvrditi autentičnost ili neautentičnost. Na izvana sve izgleda super, ali kada bolje pogledamo, nešto ozbiljno ne štima.
Da ne duljim, u ovom ću tekstu govori o narcisoidnim kršćanima, ozbiljnom problemu koji razara kršćanske obitelji i zajednice. Narcisoidni poremećaj ličnosti mogu imati i klerici i laici i niti jedna skupina nije imuna od toga. Takvi ljudi zaista trebaju Isusovu izlječenje, ali, prije toga, profesionalnu ili psihološku pomoć, jer posljedice koje narcisi čine svojoj okolini mogu biti monstruozne.
(U nastavku ću opisati obrasce ponašanje narcisa koje sam iskusio na vlastitoj koži, kao i one na koje sam naišao proučavajući ovu tematiku. Uloge su fiktivne, ali svakako realne, te predstavljaju, mušku, žensku i kleričku verziju narcisoidnosti)
Je li ovo istinski Ivan Krstitelj? Može li se ovako pripraviti put Gospodinu, poravniti mu stazu? Ako znate nekoga s ovim problemom ili primjećujete da se pronalazite u tekstu, potražite profesionalnu pomoć. Advent nije vrijeme samo za pobožne vježbe i čišćenje duše. Advent zahvaća cijelu osobu, a to uključuje i psihičko zdravlje kao i postavljanje granica. Narcisoidni poremećaj ličnosti je velik problem i takvim su osobama potrebne mnoge molitve. No dok molimo i čekamo da se Gospodin smiluje tim osobama, odmaknite se od njih, ne dajte im prostora da vas iskorištavaju i manipuliraju.
Trpjeti zlostavljanje narcisa sigurno nije u Božjem planu za vas. Nismo stvoreni da bismo im bili poligon za iživljavanje. Zato je ključno dobro se informirati, jer tako ćemo preventivno zaštititi sebe i one koje volimo. Između mnogo korisnog materijala za edukaciju, preporučio bih YouTube kanal doktorice Ramani Durvasula, kliničke psihologinje i stručnjakinje za narcisoidni poremećaj ličnosti te knjigu Thomasa Eriksona, Okruženi narcisima.