U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« (Mt 22, 15-21)
Prošle i pretprošle nedjelje slušali smo dva odlomka
iz evanđelja u kojima Isus pripovijeda o Kraljevstvu nebeskom. Nijedan od ta
dva ulomka nije bio popraćen pričom koja bi raznježila slušateljsko srce.
Naprotiv, u njima je sadržan poziv na odgovorno življenje vjere. Upućena je i
kritika onima kojima je povjereno čuvanje i vodstvo Božjega naroda – glavarima
svećeničkim i pismoznancima. Današnje evanđelje nadostavlja se na ta prethodna.
Glavari svećenički i pismoznanci skupili su se kako bi uhvatili Isusa, uhvatili
u riječi. Međutim, u čemu je bila Isusova krivica?
Isus dira u ono najosjetljivije, u njihovo ja. Što je još gore, on iznosi istinu i
sam je Istina. Njihov status je ugrožen. Postoji opasnost da izgube svoj
privilegirani položaj, posebice pričom da postoji drugo kraljevstvo u kojem je
poredak drugačiji od trenutno postojećeg. Sva ta njihova pravednost koja se
temeljila na opsluživanju zakona, koji su oni prilagođavali i tumačili kako su
htjeli, dolazi pod veliki upitnik.
Ovaj dio evanđelja, kada žele uhvatiti Isusa u
riječi, mi je ostao jako upečatljiv. Čovjek želi ocrniti Boga, proglasiti ga lažljivcem,
Istinu nazvati lažju. Predstaviti svoju, pravu
istinu, koja mu odgovara, a koja je
ujedno i općevažeća. Smatram kako se
svatko od nas, počevši od klera pa sve do vjernika laika, barem u nekom segmentu,
može prepoznati u ovim ugroženim
skupinama. Svaki čovjek se grčevito bori kako bi sačuvao onaj dobar glas o samome sebi. Taj dobar glas
nerijetko je pun različitih iluzija, želja, pa i slike lažnih ideala. Smješta
nas u centar svijeta gdje i tada Bog gubi svoje, prvo mjesto. I kada nam netko
dovodi u pitanje tu dragocjenost, spremni smo na sve. Tu se obistinjuje ona
izreka da je čovjek čovjeku vuk.
Učinit ćemo sve da degradiramo osobu koja je ušla na područje našega ja. Spremni smo uložiti duplo više
napora da nekoga ocrnimo nego da se promijenimo na bolje i prihvatimo opravdanu
(naglašavam opravdanu) kritiku. Jer
istina nas ogoljuje, posvješćuje nam našu nemoć, neznanje i nenužnost, ali i
ovisnost o samome Bogu, a te istine se bojimo.
Međutim nije samo čovjek, koji nas kritizira, na
meti našega napada, nego i sam Bog, Božja riječ. Primjerice, evanđelje često
znamo čitati i prihvaćati selektivno. Uz ono što nam odgovara, ide u prilog,
prianjamo na prvu. Dok, s druge strane, sadržaj koji nas opominje, kritizira,
ili pak zahtijeva nešto teže, proglašavamo nemogućim, zastarjelim, pa čak i
neracionalnim.
Sve nas ovo upućuje na potrebu reanimacije temeljne
vrline, poniznosti. Da, barem ponekada, dopustimo drugome da bude u pravu,
prihvatimo da nismo savršeni, a to možemo postati zahvaljujući evanđelju i ljudima
oko nas. Da kritika u biti nije sredstvo napada, nego sredstvo pomoći. Dopustimo
Bogu da nas on vodi, mijenja i oblikuje na svoju sliku te tako izvršimo Petrov
nalog: Ponizite se dakle pod snažnom
rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. (1 Pt 5,7)
