Ps 22, 26b-28.30
Ti si, Gospodine, hvala moja posred zbora velikoga!
Pred štovateljima ću tvojim
izvršiti zavjete svoje.
Siromasi će jesti i nasititi se,
hvalit će Gospodina koji ga traže:
nek živi srce vaše dovijeka!
Spomenut će se i
Gospodinu vratiti
svi krajevi
zemlje;
pred njim će
nice pasti sve obitelji pogana.
Njemu će se
jedinom klanjati
svi velikani
zemlje,
pred njim se
sagnuti svi što u prah silaze.
I moja će duša
za njega živjeti,
njemu će služiti
potomstvo moje.
O Gospodinu će
se pripovjedati sljedećem koljenu,
o njegovoj
pravdi navješćivati
narodu budućem: »Ovo učini
Gospodin! «
Istupiti pred mnoštvo, stati
u sredinu, zadobiti pažnju mnogih te pri tome nešto izjaviti nije nimalo lako. Pogotovo
je to velika teškoća kad je u pitanju područje vjere. Nemaju svi tu hrabrost
ili odlučnost, ali nije ni nužno da ju imaju. Često se među vjernicima govori o
nedovoljnom isticanju vjere. Sada je aktualno, pošto smo u godini posvećenoga
života, isticati redovnike, njihove živote, što nerijetko dovodi do pukog
apsurda. Takvo isticanje, odnosno »stajanje u sredini«, može ponekad odvesti do
krivih zaključaka i do »samo govorenja«. Biti »u sredini« i govoriti zajednici
još uvijek ne znači »svjedočiti«.
Najbolje svjedočanstvo jest
svjedočanstvo života. I veća je hrabrost živjeti s Gospodinom, nego o Gospodinu
govoriti. Zapravo je život s Gospodinom govor o Gospodinu. Upravo u životu koji
je posve uronjen u Gospodina Gospodin progovara. I kako to obično biva,
Gospodinov govor potrebno je otkrivati. Oči prije primijete one koji se ističu
i koji se sami stavljaju »u sredinu«. No, naša sredina ne podrazumijeva uvijek
i Božju »sredinu«. Marija u Lukinom evanđelju sama sebe naziva »neznatnom
službenicom Gospodnjom«. (usp. Lk 1,48) Nije ona plijenila poglede mnogih. Bila
je neznatna sebi, ali je Bogu bila dostojna njega samoga, jer je živjela u
njegovoj »sredini«.
Ne želim reći da je
nepotrebno javno govoriti o svojim iskustvima života s Bogom. To je i te kako
potrebno. Ali promotrite psalam. Psalmist prvo govori o djelima koja će
učiniti, a tek na kraju donosi navještaj drugima. Stoga, nemojmo da nam riječi
preteknu djela pa da tako ostanu samo prazne riječi. Oživimo ih djelima. Neka
naše riječi i naša svjedočanstva upravo budu naši životi. Neka naše obitelji,
redovničke zajednice, naše škole, fakulteti, župne zajednice (…) procvjetaju
svjedočanstvima života te tako puste Riječ u sredinu. Gdje je Bog u sredini tu
nema razdora, tu vlada savršeni sklad. Gdje je Bog, ondje je ljubav i
prijateljstvo.
Promotrimo svoje
zajednice i vidimo je li Bog zaista u sredini. Ako nije, pustimo ga u sredini
kako bismo mogli posvjedočiti: »Ovo učini Gospodin!«
