Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on svjetlo,
nego – da posvjedoči za svjetlo.
A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji:
Poravnite put Gospodnji!
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (Iv 1,6-8.19-28)
Ivan Krstitelj pojavljuje se u vremenu koje je za židovski narod bilo prožeto mesijanskim ozračjem. Jer su bili pod rimskom okupacijom, Židovi su očekivali i prizivali Mesiju koji će ih izbaviti. Razumljivo je da su i pojavu Ivana Krstitelja htjeli dovesti u vezu s mesijanskim obećanjima. Zanimalo ih je kakva je njegova uloga.
Ivan sam priznaje da nije Krist, a odbija preuzeti uloge Ilije ili proroka koje mu svećenici i leviti pretpostavljaju. Tada ga pitaju što kaže sam o sebi. On pruža jako važan odgovor. Naime, Ivan se identificira s riječju proroka Izaije: „Glas viče: pripravite Jahvi put kroz pustinju.“ (Iz 40,3) On se predstavlja Božjom riječju. U njoj nalazi svoj identitet. Mogao je govoriti o svome podrijetlu, o roditeljima, o tome kako je svećenički sin… Ali boravak u pustinji, u osluškivanju, u susretu s riječju fokusira ga na ono bitno, pojašnjava mu njegovo poslanje.
Postavimo sebi ova pitanja: Tko sam? Što kažem sam o sebi? Znam svoj životopis. No, što je istina o meni? Ako mi je nepoznata, tražim li je? Valja mi u susretu s Božjom riječju otkrivati tko sam. Ona me lišava lažnoga, prokazuje me, pokazuje mi istinu o meni. Riječ mi svijetli i u njoj susrećem i upoznajem Gospodina. Tada mogu, poput Ivana, biti svjedok za Svjetlo.
Mogu li danas posvjedočiti za Svjetlo? Doživljavam li današnje stanje tamnim? Jesu li bolest, ograničenja i izolacije okolnosti u kojima tražim Božju blizinu ili mi se čini da je Bog odsutan? Jesam li izgubio radost? Ovih dana u misnim čitanjima slušamo poticajne riječi: ne boj se, Bog ti pomaže, Bog sam hita da vas spasi… Ako se te riječi u meni utjelove, moći ću drugima pokazivati na Svjetlo. Moći ću upućivati na Onoga koji bijaše, koji jest i koji dolazi. Nisu li mi upravo ovakve okolnosti odlična prilika da Božić shvatim kao događaj spasenja? Da počnem živjeti iščekujući konačni susret s Gospodinom? Da na druge mognem prenijeti radost iščekivanja?
Neka nam kao poticaj posluže riječi iz poslanice Solunjanima: „Braćo: uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ (1 Sol 5,16-18)
