U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti!
Blago krotkima:
oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi! Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju
i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!
Ta progonili su tako proroke prije vas!« (Mt 5, 1-12a)
Nalazimo se pred pitanjem što to slavimo svetkovinom Svih Svetih. Na osobit način se nanovo pitamo što je to uopće svetost
i tko su zapravo sveci. Odgovore na ova pitanja želim potražiti u
čitanjima koja Crkva stavlja pred nas, ali i u svijetu koji me okružuje.
U
prvom čitanju uočavamo da su sveci nositelji Božjeg pečata.
Preciznije oni su sluge Boga našega. Ima ih toliko da ih nitko ne može izbrojati.
Što ovo znači? Smatram da je svim ljudima darovana mogućnost da budu sveti,
opečaćeni. Ljudi su slika Božja i kao takvi slika su Najsvetijega i ne mogu ne
imati priliku za svetost. Pojašnjenje možemo tražiti i u darovnosti koju u
drugom čitaju ističe sv. Ivan: djeca smo Božja. Ipak pred nama stoji pitanje:
kako to ostvariti? Kako pristati na Božju ponudu, kako biti svet, kako biti
blažen?
Odgovor
je, naravno, u Evanđelju. Isus nam nudi svoj program svetosti – blaženstva. Ona
nisu i ne mogu biti nekakav neostvarivi ideal. Ona su jednostavna uputa kako
živjeti svetost. Tko zna, možda je Isus, nabrajajući svojstva blaženosti, imao
pred očima konkretne ljude, u čijim se životima ostvaruju ta blaženstva. Sveti su oni ljudi koji u svojim životima utjelovljuju blaženstva.
Takvi ljudi su svuda oko nas. To su ljudi koji su se predali Kristu koji je sam
Blaženstvo. No, kako je moguće predati se Kristu na taj način? Tu nam kao uzori stoje sveci koje poznajemo kao od
Crkve službeno proglašene. Ipak, možda nam još više pomažu osobe iz svagdanjeg
života na kojima smo prepoznali tragove svetosti. Osobe su to koje i nas potiču
na svetost koje nas svojim življenjem ne upućuju na sebe nego na Boga. Obični
ljudi preko kojih Bog djeluje. Nisu to ljudi koji gledaju Božje lice i u toj
sigurnosti isijavaju svetošću. Ne, to su ljudi koji traže lice Gospodnje!
Oni
kojima su ruke nedužne i srce čisto, a duša im se ne predaje
ispraznosti, nego se svim silama trude pronaći lice Gospodnje. Djeca su to
Božja koja su spremna podnijeti i patnju da bi oprala svoje haljine u krvi
Jaganjčevoj. I mi smo na putu svetosti ukoliko tražimo lice Gospodnje. Ako ga
tražimo u svijetu i svima koji na njemu žive. Ako ga tražimo u bližnjima koji
su ožalošćeni – tješeći ih, u onima koji su krotki, gladni i žedni pravednosti,
milosrdni, čisti srcem, mirotvorci – sljedeći ih, progonjenima zbog pravednosti
– nasljedujući ih. To znači živjeti sveto! Živjeti za druge, živjeti poput
Krista. Samo ćemo tako biti istinska slika Božja. I jedino tako ćemo biti čisti
kao što je on čist. Ljubeći. Takav je naraštaj onih koji traže njega…
Na
tom putu nismo sami. U Kraljevstvu Nebeskom nalazi se proslavljena Crkva onih
koji neprestano gledaju lice Božje. Oni su već prošli ovom zemljom, a kojoj mi tražimo obrise Božjega lica. Oni nas u nebu zagovaraju na
putu naše potrage. S njima smo jedno u gozbi stola Gospodnjeg. Ojačani tijelom
Svetog, nastavljamo tražiti lice onoga kojeg smo blagovali… A
On se krije… Sveci su uporni
tražitelji.
